Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, više od 300 000 ljudi napustilo je zemlju u potrazi za boljim životom. Najveći broj iseljenika otišao je u Njemačku i Irsku. Svaka nova članica Unije u prvih nekoliko godina doživjela je značajan odljev stanovništva, ali s pravom možemo postaviti pitanje postoji li u Hrvatskoj politička volja da se stvari promjene i iseljavanje zaustavi.
Hrvatska je u srpnju obilježila šestu godinu članstva u Europskoj uniji. Iako nam je punopravno članstvo donijelo mnogo koristi, ostajemo pri dnu ljestvice najrazvijenijih članica. Prema nekim službenim podacima Hrvatska se smješta u društvo Rumunjske i Bugarske kao države koje najviše zaostaju za ostalima u ekonomskom razvitku.
Ne možemo se pohvaliti niti činjenicom da smo povukli značajan iznos sredstava iz proračuna Unije, jer pokazatelji govore da smo u prosjeku povukli svega 20% raspoloživih sredstava.
Ipak, u jednom pokazatelju se Hrvatska smješta među ostale članice s istoka Europe, čijem društvu uvijek teži – broj stanovnika koji su napustili zemlju u potrazi za boljim životom.
Sloboda kretanja stanovništva jedan je od temelja Europske unije, i svaka nova članica prošla je svoju fazu većeg odljeva stanovništva u druge članice. Ni najrazvijenije zemlje ne mogu zaustaviti iseljavanje, jer se nove i bolje prilike pružaju svakodnevno u drugim krajevima Europe. No, prosječni stanovnik naše zemlje ne može se ne zapitati čine li naši političari dovoljno kako bi smanjili iseljavanje iz Hrvatske.
Bijeg od strukturnih reformi
Naša zemlja naučena je na masovno iseljavanje radne snage u druge zemlje, jer su kroz povijest naši stanovnici uvijek odlazili „trbuhom za kruhom“ u potrazi za boljim uvjetima života. No, ono što je najtragičnije u današnjem valu iseljavanja jest činjenica da zemlju napuštaju cijele obitelji. U povijesti se uvijek radilo o muškim članovima obitelji koji su odlazili na rad u inozemstvo, te su slali novčane doznake obitelji u domovini. Danas zemlju napuštaju visokoobrazovani radnici, od kojih se mnogi nemaju namjeru nikada vratiti.
Mnogi iseljenici kada odgovaraju na pitanje zašto su napustili Hrvatsku rijetko navode financijska primanja kao primaran razlog odlaska. Najčešće su to loši uvjeti na radnome mjestu, ali i loše poslovno okruženje koje vlada u zemlji. Mladi također nemaju mogućnosti osnovati obitelj jer država aktivno ne potiče natalitetnu politiku. Većina gradova također se bori s nedostatkom vrtića i osnovnih škola u koje bi eventualno smjestila djecu.
Najveći problem koji muči one koji odlaze za boljim životom, kao i ostatak stanovništva jest uporno odbijanje provođenja strukturnih reformi od strane vladajućih političara. I to je činjenica koja je ista za sve vlade do sada, neovisno o njihovom ideološkom predznaku. Svi premijeri uporno odbijaju provesti bilo kakve reforme, bojeći se gubitka vlasti i imajući na umu samo svoj reizbor.
Hrvatska se bori s katastrofalnim stanjem u zdravstvu, obrazovanju, pravosudnom sustavu, poljoprivredi, lokalnoj politici. Nabrajati bi mogli u nedogled, i teško bi pronašli sektor koji zadovoljavajuće funkcionira na razini države. Takvo stanje tjera građane na odlazak, a vladajući se ne trude učiniti ništa kako bi taj trend zaustavili.
Najviše profitira Njemačka
Od hrvatskih građana koji su napustili zemlju u potrazi za boljim životom, najviše su koristi imale dvije članice Europske unije – Irska i Njemačka. Iako je prema najnovijim pokazateljima trend iseljavanja u Irsku u znatnom padu, Njemačka i dalje prima značajan broj hrvatskih stanovnika. Politika otvorenih vrata prema stranoj radnoj snazi potakla je i Hrvate da svoj bolji život pronađu unutar njezinih granica.
Njemačka je glavni ekonomski pokretač razvoja cijele Unije i nastojat će svim sredstvima zadržati ekonomski rast. Najveći problem Njemačke je nedostatak radne snage, koji lako namiruje iz ostalih članica čiji stanovnici jedva čekaju priliku za bolji posao i bolje životne uvjete.
Hrvatska će nastaviti izdvajati financijska sredstva za obrazovanje svojeg stanovništva, a oni će svoje stečeno znanje koristiti u drugim zemljama. A političari će se i dalje baviti nebitnim ideološkim pitanjima i zadržavati zemlju na istom mjestu sljedećih nekoliko godina.
