Štrajk u školama trenutno vrši snažan pritisak na Vladu i ne posustaje
Veliki odaziv nastavnika poslao je poruku kako postoji zajedništvo i kako se želi ispraviti višegodišnja nepravda kojom su zaposleni u osnovnim i srednjim školama uvijek bili prvi sektor gdje će se smanjiti primanja ili čiji se pro bono rad koristio samo kako bi školski sustav uopće funkcionirao.
Zadnja događanja s reformom školstva tipičan su hrvatski primjer kako sustav iskorištava kadrove. Dodatni rad nastavnika se nakon uvedene reforme htio samo prešutjeti i primanja su trebala ostati ista unatoč povećanom opsegu posla. Sindikati su se s pravom pobunili i jasno poslali poruku da za društvo znanja kakvo želimo nastavnik treba biti adekvatno plaćen.
U javnosti se štrajk većinom podržava, a negativni komentari, koji su ipak u manjini, nastavnike i sindikaliste nazivaju “uhljebima” i njihove zahtjeve pretjeranima.
Drugi dio negativnih komentara izražava sumnju u kvalitetu nastave ili raspravlja o broju radnih sati nastavnika, a nedavno počela su propitivanja plaća vodećih ljudi u sindikatima koji organiziraju štrajk.
Ovdje se radi o mišljenju javnosti i nije uvijek dobro davati kritiku bez pokrića, ali možda postoje neke stvari kojima bi se sindikati trebali pozabaviti.
Stojimo na mjestu
U pregovorima sindikati čvrsto drže svoju poziciju i beskompromisno odbijaju privremena rješenja koja nudi Vlada. Jedini problem su plaće i po tome se može zaključiti da su za sindikate organizacija rada u školama i način kako sustav u njima funkcionira potpuno sređeni.
Kad bi sindikati mislili drugačije, sigurno bi u pregovorima s Vladom držali poziciju sklonu kompromisima i spomenuo bi se “screening” koji se u sustavu treba provesti.
Javnost se mora u tom slučaju pitati funkcionira li sustav dobro ako u njemu rade nastavnici s lažnim diplomama?
Skandalozna otkrića kako su u osnovnim i srednjim školama desetljećima radili ljudi bez potrebne stručne spreme samo nam pokazuje kako naš obrazovni sustav nema podatke o svojim djelatnicima. Kako kontrolirati sustav o kojem se ništa ne zna? Nažalost, odgovor na to pitanje nužno zahvaća i aktivnosti sindikata u obrazovanju jer se traže određena prava.
U obrazovnom sustavu događa se da učitelj s dva učenika u razredu ima ista primanja kao učitelj s trideset učenika u razredu. Manjak poznavanja sustava zbog sličnih nelogičnosti vrlo lako može baciti sumnju na statistike o primanjima.
Kako su u statistiku uključeni podaci o primanjima nastavnika koji imaju nepuno radno vrijeme ili koji rade u dvije ili tri škole kako bi imali punu satnicu? Postoji li objašnjenje kako su dodaci na plaću, jubilarne nagrade ili rad na, primjerice, EU projektima uključeni u statistike?
Dotaknemo li se zapošljavanja, u sustavu bez kontrole nema testiranja prilikom natječaja za slobodna radna mjesta pa su škole postale jedno od uporišta zapošljavanja preko veze.
Manjak kriterija za vrednovanje rada proizveo je nastavnike koji po 20-30 godina vrte iste lekcije i iste zadaće na svojim satovima ili jednostavno “odrađuju” satove da bi imali čim manje posla. Postoji li neka relevantna statistika ili analiza koja prikazuje vrednovanje rada nastavnika u školstvu?
Potrebno je i dati obrazloženje zašto je, prema pisanju Jutarnjeg lista, u 10 godina broj učenika pao za oko 53500, a broj profesora je za brojku od gotovo 2000 veći. Jesu li spomenuta zapošljavanja bila nužna ili racionalizacijom sustava može doći do ušteda koje bi se preusmjerile u traženo povećanje koeficijenta?
Nužnost obostranog dijaloga
Obrazložene situacije tj. problemi u sustavu školstva ne idu samo na teret sindikata. Ministarstvo obrazovanja i svi bivši ministri odgovorni su za stvaranje improviziranog sustava gdje je samo sigurno da se javni novac troši, ali na koji način se troši nitko nikad nije analizirao jer je tu potrebno mnogo rada, znanja i dugoročnog planiranja.
Sindikati s pravom traže povećanje koeficijenta, ali za budućnost i održivost obrazovnog sustava u Hrvatskoj treba se napraviti revizija istog čime bi se građanima poslala jasna poruka kako se njihovim izdvajanjima na pravi način financira obrazovanje budućih generacija.
