Loše vijesti vezane uz „Uljanik“ i „3. maj“ kao da ne mogu stati. Jedan problem se nadovezuje na drugi i zadnja, šokantna, vijest o mogućoj cijeni kompletne sanacije tj. spašavanja „Uljanika“ od oko šest milijardi kuna zvuči zaista nevjerojatno
Stečajevi tako velikih poduzeća zasigurno koštaju, ali kada se sjetimo svih onih milijardi kuna utrošenih u hrvatsku brodogradnju tijekom protekla dva desetljeća zaista se pitamo postoji li kraj tome. Naravno, ponovno se radi o šest milijardi kuna državnog novca i opet je riječ o novcima građana. S obzirom na to da država i dalje tvrdoglavo ulaže novac u brodogradnju, zanimljivo je vidjeti zauzimaju li i druge europske države slične pozicije. Zanimljiv primjer je brodogradilište u Gdanjsku u Poljskoj.
Traženje smjera
Brodogradilište u Gdanjsku ima veliku povijesnu važnost u Poljskoj jer se u njemu tijekom razdoblja komunizma odvio veliki radnički štrajk u kolovozu 1980. čiji je vođa bio Lech Walesa. Povijesna važnost brodogradilišta u Gdanjsku i neupitna tradicija (još od 1844. godine) tvore vrlo sličnu percepciju javnosti o potrebi za očuvanjem iste industrije kao i u Hrvatskoj.
Slična je i sudbina ove industrije u Poljskoj i Hrvatskoj jer su brodogradilišta nakon pada komunizma 1990. godine krenula u smjeru privatizacije. Poljska varijanta privatizacije je dugo zadržala državu tj. njene agencije i tvrtke kao vlasnike većeg udjela dionica u brodogradilištu Gdanjsk i ubrzo će uslijediti prvi bankrot 1996. godine zbog velikih dugova.
Nakon oporavka i sanacije dugova u narednim godinama, vlasništvo brodogradilišta ostat će u državnoj sferi, samo što će se promijeniti državne tvrtke i agencije koje će njime upravljati. Ponovni problemi se opet javljaju tijekom 2006. i 2007. godine kada se brodogradilište odlučuje privatizirati. Vlasnik brodogradilišta postaje Ukrajinac Serhiy Taruta.
Ova privatizacija je imala niz afera jer javnosti nije u potpunosti predstavljena cijena kompletne transakcije, a Europska unija je također imala mnogo zamjerki koje su uglavnom bile vezane uz način trošenja novca, korištenje europskih fondova i odbijanje da se smanje kapaciteti brodogradilišta i zatvori dio njegovih postrojenja. Poljska ima tih godina veliki problem s odlaskom radnika iz brodogradilišta koji većinom idu raditi u zapadne zemlje zbog većih primanja, a država u koju ih najviše odlazi je Norveška.
Prilagodba tržištu i kriza
Privatizacija je donijela određene promjene. Brodogradilište se pomaknulo prema tehnološki složenijoj izradi brodova, a proizvodnja se dijelom preusmjerila na izradu morskih vjetroelektrana. Uspješno je prebrođena gospodarska kriza i brodogradilište u Gdanjsku je preživjelo, no još se jednom tijekom 2014. i 2015. godine javljaju problemi s isplatama plaća i poslovanjem.
Nakon dugih pregovora poljske vlade i vlasnika Serhiya Taruta, prošle godine je odlučeno da državna agencija opet postaje većinski vlasnik brodogradilišta. Trenutna politička klima u Poljskoj sigurno je dala doprinos takvoj odluci o nacionalizaciji brodogradilišta i Poljaci očito vide budućnost brodograđevne industrije u državnom upravljanju.
Ciklične krize
Iz primjera brodogradilišta u Gdanjsku jasno se vidi kako europske zemlje ipak imaju problema s brodograđevnom industrijom. Iako se mogu navesti primjeri profitabilnih europskih brodogradilišta, primjer Gdanjska zanimljiva je paralela s našim trenutnim problemima iste vrste.
Gotovo je pravilo da se kriza u brodogradilištima kod nas javlja svakih 8 do 10 godina i uvijek se isprepliću modeli javnog i privatnog vlasništva koji na kraju svojih perioda uvijek otkriju loš menadžment uprave koja je bez dugoročnog plana stihijski trošila milijune.
Mi se poput Poljaka pozivamo na tradiciju, sjećamo se vremena socijalizma kada su brodogradilišta imala velik broj radnika i ne odstupamo od očuvanja brodograđevne industrije, ali istovremeno desetljećima lutamo u traženju dugoročnog modela opstanka uz milijunske gubitke koje generiraju loše uprave koje se spomenu tek kada je brodogradilište u dubokom bankrotu.
