I Plenković i Kovač pokušavaju dokazati da su oni, zapravo, stvarni slijednici Tuđmanove politike (iako su u realnosti obojica prilično udaljeni od Tuđmanovih stajališta).
Unutarstranački izbori u HDZ-u glavna su politička priča posljednjih tjedana. Ti će izbori, koji će se održati 15. ožujka (22. ožujka mogući drugi krug), biti prvi unutarstranački izbori u povijesti HDZ-a organizirani po načelu jedan čovjek / jedan glas uz barem dva kandidata za najbitniju funkciju – onu predsjednika stranke.
Hrvatskog premijera i aktualnog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića izazvao je bivši ministar vanjskih poslova (u Oreškovićevoj vladi) Miro Kovač. I premda Kovaču mali broj političkih analitičara i eksperata daje realne šanse za pobjedu protiv Plenkovića, kampanja koja je u tijeku neizmjerno je zanimljiva zbog gotovo pa svakodnevnih sukoba na relaciji Kovač – Plenković.
Kovačev glavni razlog za kandidaturu bio je Plenkovićev odmak od kako kaže „konzervativnih i demokršćanskih vrijednosti“.
Takva je izjava po mnogočemu problematična s obzirom da su konzervativizam i demokršćanstvo bitno drugačije vrijednosne pozicije, nerijetko potpuno suprotstavljene, a pogotovo u pitanjima socijalne osjetljivosti i ekonomskim pitanjima.
Ipak, činjenica je da Plenković nije niti konzervativac niti demokršćanin (koliko se god ponekad javnosti htio takvim prikazati), već prototip europskog neoliberala (izražena desna ekonomska politika, a umjerena/centristička stajališta po pitanju društvenih sloboda).
Takav je politički put kojim Plenković pokušava usmjeriti HDZ dijametralno suprotan onome što se smatraju izvornim pozicijama te stranke te je unutarstranački otpor bio logična posljedica.
Ono što je pak najzanimljivije da su Plenkovićem najnezadovoljniji oni s konzervativnim stajalištima (Kovač, Stier, Penava, Brkić …) unutar stranke, kojima bi po defaultu trebalo odgovarati Plenkovićevo ekonomsko usmjerenje, a pripadnici demokršćanske struje u stranci kojima bi najviše trebalo smetati Plenkovićevo neoliberalno ekonomsko usmjerenje su velikom većinom stali Plenkoviću uz bok (Butković, Anušić …).
Tuđmanu se štuca
Inače, najspominjanija osoba u ovoj kampanji je Franjo Tuđman. I Plenković i Kovač pokušavaju dokazati da su oni, zapravo, stvarni slijednici Tuđmanove politike (iako su u realnosti obojica prilično udaljeni od Tuđmanovih stajališta).
Ako je Sanaderovo razdoblje na čelu HDZ-a nazivano dobom „detuđmanizacije“, trenutna unutarstranačka kampanja može komotno podnijeti laskavu titulu „retuđmanizacije“ HDZ-a (iako je u suštinskom smislu Sanaderovo doba bilo daleko više „retuđmanizatorsko“ negoli je to slučaj kod Plenkovića ili što bi to bilo kod Kovača da postane predsjednikom stranke).
Naravno, radi se o pukom igranju na emocije članstva kojima Franjo Tuđman predstavlja neokaljano božanstvo radi kojega bi učinili sve na svijetu. Zanimljivo će, stoga, biti vidjeti koga će članstvo prepoznati kao kredibilnijeg „tuđmanistu“ među kandidatima za predsjednika stranke (uz Kovača i Plenkovića kandidaturu je istaknuo i Vinko Begić koji, uz dužno poštovanje, nema nikakve šanse protiv ovih etabliranih HDZ-ovaca), a koga će kazniti jer je previše odmakao od Tuđmanovih izvornih pozicija.
Bitka za dušu HDZ-a
Plenković se na ovim unutarstranačkim izborima, shvativši da je vrag odnio šalu, okružio političarima koji (barem većina) ni po čemu ne odgovaraju njegovom političkom profilu, tj. HDZ-ovcima s izraženim desnim vrijednosnim pozicijama. U njegovu su timu tako svoje mjesto pronašli aktualni ministar branitelja Tomo Medved (kandidat za zamjenika predsjednika stranke) te Ivan Anušić, Branko Bačić, Zdravka Bušić i Oleg Butković (kandidati za mjesto potpredsjednika stranke).
Davor Božinović, jedan od Plenkovićevih najbližih suradnika, glasnogovornik je kampanje. Činjenica da u Plenkovićevom timu na vidljivim mjestima nema nikoga iz tzv. mlađe garde HDZ-ovaca (Marić, Ćorić, Pavić …) znak je da mu nije svejedno i da se mora na neki način pokušati dodvoriti desnijoj stranačkoj struji kako bi u konačnici (p)ostao predsjednik HDZ-a.
Kovačev tim čine Ivan Penava (kandidat za zamjenika predsjednika stranke) te Milijan Vaso Brkić, Davor Ivo Steir i Tomislav Tolušić (kandidati za potpredsjednika stranke). Najjači adut Kovačeve kampanje svakako je pouzdani operativac i „kralj obavještajnog podzemlja“ Vaso Brkić.
Njegova mreža kontakata u svim lokalnim i županijskim stranačkim organizacijama mogla bi stvarno doći do izražaja u ovoj bitci koja bi tada mogla postati neizvjesnijom negoli ju se trenutno doživljava. Kovačev tim pokušava ove izbore prikazati kao izbore za „spas duše HDZ-a“ kritizirajući ponajprije Plenkovićevu odluku da se uđe u koaliciju s HNS-om nakon raskida one s Mostom.
Što nakon unutarstranačkih izbora?
Nakon što završi unutarstranački građanski rat, oni koji prežive osmislit će taktiku HDZ-a za parlamentarne izbore predviđene za rujan ove godine. HDZ prema istraživanjima javnog mnijenja po prvi put nakon dosta vremena zaostaje za SDP-om, a javno prepucavanje u kampanji za ove, unutarstranačke, izbore ne ide im u prilog.
U SDP-u pak s nestrpljenjem čekaju rasplet izbora u HDZ-u potajno se nadajući da će Miro Kovač nekim čudom ipak postati novi predsjednik HDZ-a te sukladno time njihov kandidat za premijera na parlamentarnim izborima u rujnu.
S obzirom da SDP ne odustaje od Davora Bernandića kao svojeg premijerskog kandidata, Miro Kovač bio bi puno prihvatljiviji kao Bernandićev „protukandidat“ negoli što bi to bio Plenković koji bi „Beru“ u potencijalnoj debati bez ikakve dvojbe „živog pojeo“. Zanimljivo će biti vidjeti, također, hoće li se oformiti široka koalicija na ljevici i lijevom centru jer u slučaju da do toga dođe, SDP-u i partnerima znatno rastu šanse da osvoje vlast.
Ukoliko SDP odluči na izbore izaći samo s HSS-om, a ostale stranke ljevice (IDS, GLAS, PGS, START …) na izbore izađu samostalno, postoji velika vjerojatnost da zbog D’Hondta na lijevoj strani političkog spektra ne bude dovoljno mandata za formiranje vlade.
Što se HDZ-a tiče, njihov je koalicijski potencijal, paradoksalno, veći s Kovačem negoli s Plenkovićem na čelu jer bi HDZ tada postao poželjna „udavača“ i Mostu i Suverenistima, a i novom Domovinskom pokretu Miroslava Škore koji su, svi do jednoga, izjavili da s Plenkovićevim HDZ-om ne namjeravaju surađivati.
Ipak, nakon što završe izbori u HDZ-u stvari će biti puno jasnije i moći ćemo, s nešto više sigurnosti negoli to možemo trenutno, utvrditi startne pozicije za parlamentarne izbore koji već sada jamče vrlo neizvjesnu borbu.
