„1 od 5 miliona“: Srbija prosvjeduje već četvrti mjesec zaredom

Youtube (Insajder Video)

Opozicijske stranke u Srbiji nisu organizatori ovog niza prosvjeda, ali su u njima značajno sudjelovale te ih nastoje iskoristiti za ostvarivanje svojih političkih interesa.

Svjetska javnost jako dobro je upoznata s činjenicom da francuski Žuti prsluci ne prestaju sa svojim javnim izražavanjem nezadovoljstva prema politikama predsjednika Macrona, ali nije Francuska jedina država u kojoj građani neprestano prosvjeduju posljednjih mjeseci. U Belgiji i Španjolskoj su građani na ulice izašli potaknuti zahtjevima francuskih Žutih prsluka te su tražili slična jamstva, ali u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj i Srbiji su prosvjedi bili nešto drugačijeg karaktera.

Glavna motivacija tih prosvjeda bila je borba protiv autoritarnog načina upravljanja njihovim zemljama i gušenja sloboda izražavanja kao i ostalih demokratskih načela. Nama najzanimljivija država tog „bloka“ za analizu je svakako Srbija. Naš prvi susjed i država s kojom smo dijelili veliki dio povijesti. Važno je također napomenuti da su prosvjedi u Mađarskoj, Italiji i Poljskoj, premda inicijalno sličnog karaktera kao i oni u Srbiji, ipak bitno različiti od srbijanskog slučaja, s obzirom da Srbija ima mnogo specifičnosti o kojima će kasnije biti više riječi.

Kako je sve počelo?

Prosvjedi u Srbiji nose jako zanimljiv naziv: „1 od 5 miliona“. Naziv tog niza prosvjeda aluzija je, zapravo, na jednu izjavu srbijanskog predsjednika Vučića koji je rekao da neće udovoljiti zahtjevima opozicije za osiguranjem slobode medija čak niti kad bi to od njega tražilo 5 milijuna ljudi na ulici.

Procjene su da je dosad diljem Srbije na prosvjedima sudjelovalo više od jednog milijuna ljudi, otkud proizlazi i sam naziv demonstracija, što je u početku zadano kao svojevrsni cilj: skupiti milijun ljudi na ulicama. Najveći pojedinačni prosvjed organiziran je u prosincu u Beogradu kada se skupilo oko 50.000 ljudi.

Srbija slovi kao država kandidatkinja za ulazak u EU pa su ovi prosvjedi još zanimljiviji za promatranje imajući taj aspekt u vidu. Građani su ogorčeni time što se Srbija pretvara u svojevrsni režim Aleksandra Vučića kojemu se zamjera da djeluje prema postulatima Louisa XIV.: „Država, to sam ja“. Primjetno je povećanje političkog nasilja, gušenje slobode medija i javnog izražavanja, onemogućavanje provođenja poštenih i slobodnih izbora, kao i činjenica da je srbijansko pravosuđe u jako lošem stanju te da je vladavina prava na vrlo niskim granama.

To su glavni razlozi zbog kojih građani neprestance negoduju na ulicama, ali sve je počelo zbog napada na lidera Levice Srbije i osnivača Saveza za Srbiju Borka Stefanovića kao i na još dvojicu aktivista u Kruševcu. Ta je situacija bila, možemo tako reći, kap koja je prelila čašu za građane Srbije i trenutak u kojem su rekli: dosta represiji i samovladi Aleksandra Vučića.

Prvi se prosvjed, upravo iz simboličkih razloga organizirao u Kruševcu. Veliku ulogu u cijelom procesu pokretanja niza prosvjeda „1 od 5 miliona“ imala je i srbijanska državna televizija RTS koja gotovo da nije niti popratila napad na Stefanovića, kao niti prve prosvjede što je građane motiviralo na još veću borbu za slobodu medija.

„Sporazum s narodom“

Opozicijske stranke u Srbiji nisu organizatori ovog niza prosvjeda, ali su u njima značajno sudjelovale te ih nastoje iskoristiti za ostvarivanje svojih političkih interesa. Jedna od takvih situacija je tzv. „Sporazum s narodom“ koji su predstavnici ujedinjene opozicije u Srbiji nudili svim građanima koji se ne slažu s načinom na koji Aleksandar Vučić vodi Srbiju. Sporazum je građanima nudio platformu za „promjenom režima“ i raspisivanje „slobodnih i poštenih“ demokratskih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Inače, Sporazum su potpisale stranke koje se nalaze na potpuno suprotnim političkim polovima, od krajnje desnice (Dveri) do ljevice (Levica Srbije i Socijaldemokratska stranka). Zanimljivo će, doduše, biti vidjeti na koji način te političke opcije planiraju implementirati odredbe tog Sporazuma s obzirom da se ne nalaze u poziciji pretjerane političke moći, a još manje vlasti da bi tako što mogli učiniti. Predsjednik Vučić Sporazum je nazvao „skupom gluposti“, a premijerka Brnabić stava je da potpisnicima Sporazuma Srbija nije važna.

U konačnici, najgore posljedice prepucavanja na relaciji vlast-oporba u Srbiji izvlače njeni građani i za očekivati je da će se prosvjedi nastaviti. Prosvjedi će imati podršku opozicije, ali je pravo pitanje dolazi li ta podrška zbog stvarne empatije prema najpotrebitijem dijelu stanovništva i zbog istinske podrške prema prosvjednicima ili samo zbog političke oportunosti?

Na kraju dana, Aleksandru Vučiću i njegovim političkim suradnicima se barem ne može prigovoriti da nisu dosljedni. Njima do prosvjednika od početka nije stalo, nego im je stalo jedino do samoodržanja na vlasti i to nikad nisu skrivali. Kakva je politička budućnost Srbije, ne zna vjerojatno niti „dragi Bog“. Ali mogao bi znati – Aleksandar Vučić.