Woodstock: San o ljubavi i miru živi i 50 godina kasnije

Sjećam se kako sam prije nekih 25 godina pozorno slušao jadanja nešto starijih klinaca i klinki iz ekipe o tome kako bi sve dali kad bi se s nekim vremeplovom mogli vratiti u vrijeme Woodstocka.

Naravno, ta ista ekipa je zdušno voljela R’N’R 60-ih i 70-ih i u neku ruku su pokupili, pa čak i živjeli tu miroljubivu hipijevsku ideologiju. Ratne fanfare još su uvijek parale nebo ranjene nam mlade države, no oni nisu dozvolili da im to uništi najbolje godine življenja već su bezbrižno sjedili po travnatim površinama gradskih parkova, neskladno lupali po žicama akustičnih gitara i sanjarili o ljubavi i miru. 

Glavne prepirke su se vrtjele uglavnom oko neizbježnih tema poput: -Koji je bend najbolji?- ili –Koji pjevač ima najmoćniji vokal?-  Pričalo se tako o Zeppelinima, Floydima, Stonesima, Beatlesima, Hendrixu ili Bowieu, no kad god bi se zalomio neki tulum, uz pivicu, dvije, svi su uživali u glazbi koja god je pucketala sa starih gramofonskih ploča. Nešto kasnije, naletio sam na VHS kazetu s nasnimljenim koncertom u spomenutom Woodstocku. Rekoh, ajmo vidjeti o čemu svi toliko galame?  

Kad sam ugledao taj, onozemaljski svijet krcat stotinama tisuća mladih duša koje se stapaju s fantastičnom glazbom, doživio sam novo otkrivenje. To je definitivno bilo mjesto i vrijeme u koje bi se svaki zaljubljenik u R’N’R volio vratiti. Dočim je taj fantastični glazbeni dokumentarac dospio na ‘plavca’ (čitaj, Blu-Ray), a prošlo je od tad par desetljeća, morao sam ga nabaviti. S novim gledanjem, u meni se ponovno probudila nostalgija, žudnja za vremenima u kojima smo zanesenjački sanjarili kako ljubav i mir mogu biti jači od rata, politike i mržnje.

Nedavno sam došao do podatka kako povodom 50 obljetnice tog neponovljivog koncerta američka TV kuća ‘PBS’ sprema novi dokumentarni film ista naziva i nekako sam ponovno bio privučen tom pričom. Zanimalo me je može li se čarolija ponovno dogoditi, hoću li se otkriti neke nove snimke i pogled na te nevjerojatne događaje? Neki dan sam konačno naletio na film i odgledao ga u jednom dahu. Što se tu moglo naći nova, a da nismo mogli pogledati u spomenutom antologijskom filmu iz 1970.?

Prvenstveno, Goodman i Ephron nisu u prvi plan bacili glazbene izvedbe i njihove slavne izvođače, već su nam pomno izložili cijelu kronologiju događaja koji su doveli do tog nezaboravnog i neočekivanog eventa koji je iz skromnog pokušaja zarađivanja lake love i zabave prerastao u nešto toliko masivno i povijesno značajno.

Kazuju (koristeći naraciju samih sudionika) nam tako autori filma priče o malim ljudima, posjetiteljima koncerta, turbulentnim vremenima novačenja za Vijetnamski rat, političkim previranjima i atentatima o važnosti ovakvog, u početku zamišljenog, malog glazbenog festivala koji se preobrazio u pravu R’N’R revoluciju.

Dotakli su se naravno i nesretnih događaja koji su od samog početka pratili organizatore, ali isto tako su i ispripovijedane neke neznane priče o ljudima koji su s čistim srcem, voljom i ljubavlju održali cijelu stvar izvan mutnih voda imena katastrofa.

Naravno, mogu vam ja sad beskonačno drobiti o nekim uistinu izuzetnim fragmentima ove priče, no mislim kako bi najbolje bilo da se sami malo angažirate i pogledate film koji nas nostalgično podsjeća kako je prije 50 godina gotovo pola milijuna ljudi tih nekoliko dana živjelo u savršenoj harmoniji lišenoj bilo kakvog oblika nasilja, mržnje ili utjecaja političkih moćnika, ma koliko god su neki željeli to naprasno prekinuti.

Jako dobar film o svima znanom događaju koji skriva neke uistinu divne trenutke.