U – July 22: Dan kada je Norveška prestala disati spokojno

Utøya
Ratovi, prirodne kataklizme, političke i ine afere, tragedije, neredi, bolesti i brojne ‘sile nečiste’ redovito nam ‘iskaču’ iz novina i TV prijemnika i sve teže pronalazimo pozitivne vijesti i događaje. U lavini takvih negativnosti teško možemo ili želimo trajno upamtiti neke događaje koji su se na svu žalost i sramotu ljudskog roda uopće i zbili, no brojni će zauvijek upamtiti 22. srpnja 2011. Ne sjećate se? A da li vam možda poremećeni ekstremni desničar naoružan do zuba i s naumom da ubije što više ljudi suprotnih uvjerenja priziva kakva slikovita sjećanja? Da. Govorimo o onom istom ‘bolesniku’ koji je zahvaljujući svojim ubilačkim napadima Norvešku i ostatak svijeta zauvijek zavio u crno.

UtoyaTrebalo je dakako proći podosta vremena kako bi te bolne rane kako-tako zacijelile i kako bi priča bila konačno adaptirana u film. No, proslavljeni norveški redatelj Erik Poppe nije želio to učiniti na prokušani i nerijetko prožvakani način filmskog pripovijedanja povijesnih događaja već je priču fokusirao oko mlade djevojke koja pokušava preživjeti te strahovite trenutke i na kraju spasiti svoju mlađu sestru i sebe.

22. srpnja 2011., otočić Utøya. Mladi članovi norveške socijaldemokratske stranke okupili su se u ljetnom kampu kako bi na konvenciji uz zajedničko druženje i igru također vodili i brojne rasprave o budućnosti svoje zemlje. Putem interneta saznaju kako se u Oslu dogodio bombaški napad i bezbrižna atmosfera je narušena dok mnogi od njih pokušavaju saznati jesu li članovi njihovih obitelji na sigurnom. Kaja (A. Berntzen) nazove svoju majku kako bi je smirila i uvjerila kako se nalaze na najsigurnijem mogućem mjestu u Norveškoj, no nisu prošle niti minute od njihova zajednička razgovora, a diljem kampa je iznenada počela odjekivati pucnjava nakon koje je uslijedila masovna panika i histerija…

72 minute neopisivog užasa. Brojni krvoločni horor i trileri filmovi nisu niti približno dočarali osjećaja straha i nemoći na način koji je to u ovom filmu učinio Erik Poppe, a sve to je postigao bez da je gore spomenutog psihopata uopće i slikovito prikazao. Redatelj je jasno dao do znanja da tog krvoloka ne želi niti spomenuti, a kamoli pokazati i to je jedini pravi način kako bi takve narcisoidne pi*de trebalo tretirati u ovakvim filmovima. Amerikanci su odavno kroz svoje filmove o serijskim ubojicama i teroristima svjesno stvorili kult ličnosti i na taj način proizveli brojne poklonike tih bolesnika, no Poppe ga je mudro ignorirao. Ovo je priča o nedužnim žrtvama i strahotama koje su proživjeli.

Katjina priča i likovi možda jesu fiktivni, no scenaristi (Anna Bache-Wiig i
Siv Rajendram Eliassen) su svjedočanstva preživjelih aktera pokolja temeljito propitali i svaki detalj u filmu djeluje autentično. Izbezumljena jurnjava šumom (kamera je uglavnom nemirna, treskava što pridonosi kvazi dokumentarističkom osjećaju) dok pucnjevi odjekuju sa svih strana, šok i nevjerica dok su prestravljena lice pritisnuta uz blatnjavo tlo i dok svi pokušavaju shvatiti što se događa. Prve informacije o napadaču stvaraju još veću konfuziju kad Katja i njezini prijatelji saznaju od jednog mladića kako policija puca po njima. Je li ovo teroristički napad, vojna vježba ili smak svijeta?

U svom tom metežu Katja pokušava zadržati humanost, prevladati strah i pronaći svoju sestru koju je posljednji put vidjela u šatoru. U svojoj pogibeljnoj potrazi za sestrom Katja nailazi na izbezumljenog dječaka koji skutreno očekuje bratov povratak, smireno ga upućuje na sigurno. Nešto kasnije u šumi nailazi na ranjenu djevojku, no ne napušta je misleći na svoju sigurnost, ostaje s njom do posljednjeg trenutka. Svaka minuta filma djeluje kao mala vječnost u paklu dok te plameni jezičci opasno štipaju. Nelagoda, strah i jeza prolaze ti tijelom dok nijemo promatraš događaje koje je izazvao jedan poremećeni um.

Značajan je ovo film. Danas možda i više negoli u vrijeme tih krvavih zbivanja. Autori nas u odjavi podsjećaju kako desničarske stranke i organizacije sve više i sve brže preplavljuju Europu i kako neki novi psihopati kuju slične bolesne planove. Zbog čega? Zato što je svaka izbjeglica iz Sirije i Afganistana terorist i neprijatelj njihove zemlje, zato što je neko musliman ili mu je koža tamnije boje? Trebalo bi ovaj film prikazivati u školama, objasniti djeci gdje ih krive ideologije i mržnja mogu odvesti. O krvavim događajima na nesretnom otočiću Utøya snimljen je i film (op.a. ”22 July”) u režiji slavnog Paula Greengrassa koji bi putem popularnog ‘stream’ servisa svoju globalnu premijeru trebao imati uskoro, no nisam siguran da će ostaviti tako snažan dojam kao Poppeov.

Obavezno pogledati!

OCJENA: 4.5/5