The Dead Don’t Die: Jarmuschov truli humor

Jedan od najočekivanijih filmova ove godine za filmofile je među ostalima svakako bio i posljednji Jarmuschov film. No, dok su Tarantino i Scorsese opravdali, ako ne i nadmašili sva očekivanja kako publike, tako i kritike, Jarmusch u tome nije uspio. Što je pošlo po krivu u njegovoj satiričnoj zombi apokalipsi pročitajte nakon standardnog sinopsisa.

Misteriozni nestanci životinja i abnormalne klimatske promjene zadaju glavobolje šerifu ruralnog gradića Centervillea Robertsonu (S. Buscemi) i njegovim zamjenicima Ronnieu (A. Driver) i Minervi (C. Sevigny), no to je tek početak nečeg što nisu mogli zamisliti niti u ludilu. Naime, uskoro se iz svog vječnog sna počinju buditi mrtvi i polako nastaje kaos i krvoproliće…

Što se tiče same radnje, to bi uglavnom bilo to. Znam, priče gotovo da i nema, no u ovakvom žanru neke osobite nikad nije niti bilo. Zašto se onda jedan nenad*ebivi filmski autor uhvatio tog trash materijala?

E sad, ne znam koliko ste upoznati s radom samog ‘oca’ zombie žanra Georgea A. Romera, no valja se podsjetiti da je spomenuti ovaj podžanr horor filma ‘uzdignuo iz mrtvih’ baš kako bi mu poslužio kao savršena alegorija na rat u Vijetnamu, a kasnije i konzumerizam, militarizam i brojne druge relevantne teme.

Jarmusch je s ovim filmom pokušao učiniti isto, s tim da je onaj element horora gurnuo u drugi plan dok mu je u fokusu ostala društveno politička satira.

Ne mogu reći kako on to nije sve skupa pametno upakirao dotaknuvši se među ostalima i tematike globalnog zatopljenja, rasizma, Trumpove ‘bijele Amerike’, konzumerizma, referiranjem brojnih filmskih i glazbenih figura i ostvarenja (kao i inače, usudio bih se reći), zasluženim uzdizanjem jedinstvene Tilde Swinton na glumački pijedestal iliti bolje rečeno, ‘drito među zvijezde’, ali onaj efekt nekontroliranog smijanja i zabave je na kraju izostao.

Za vraga Drivero probijanje ‘četvrtog zida’ u kojem spominje istoimenu tematsku pjesmu filma ili kako već zna što će se dogoditi slijedeće jer je pročitao scenarij, kad je većina humora svedena na bizarnost i ukočene izvedbe. Pritom prvenstveno mislim na Billa Murraya koji je ovdje pasivniji nego inače.

Na papiru je ova glumačka postava jedna od najimpresivnijih ikad (spomenut ću uz navedene i standardno pojavljivanje Jarmuschovih glazbenih kompanjona Toma Waitsa i Iggya Popa uz bizaran angažman teen pop zvijezde Selene Gomez (?)), no da ih je iskoristio na najbolji mogući način, to nažalost ne mogu reći.

Ostaje na kraju onaj gorak okus razočarenja jer moglo je i trebalo je biti daleko duhovitije, glumci su mogli pokazati svoj puni potencijal i završnica je mogla biti nešto kreativnija i dorečenija, no Jarmuschova zajebancija nije se na kraju balade niti približila njegovim najboljim ostvarenjima.