Oscari – najprestižnija filmska nagrada u povijesti ili monstruozni produkt tvornice snova koji jede svoje mlade? – 2. dio

Zanimljivo je za spomenuti kako do 1947. nije postojala kategorija najboljeg filma izvan engleskog govornog područja ili kako znamo reći, stranog filma. Kako bi povećali međunarodnu pozornost spram nagradi, ‘mudraci’ iz Akademije su se dosjetili kako bi strane filmove mogli nagraditi tzv. specijalnim nagradama za umjetnička dostignuća.

Konkurencije nije niti bilo već bi se članovi odlučili za pobjednika birajući uglavnom naslove iz Italije, Francuske i Japana. Prvi koji je takvo priznanje dobio, bio je De Sicin klasik ”Kradljivci bicikla”, a ta praksa je potrajala sve do 1955. kad je kategorija konačno službeno uvrštena među ostale kandidate. Dolaskom 60-ih, stvari su se polako počele mijenjati. Za nas je svakako najznačajnija 1961. godina kad je veliki Dušan Vukotić (u produkciji ‘Zagreb filma’, naravno) pomeo zastrašujuću konkurenciju: Walta Disneya, Chucka Jonesa i Friza Frelenga i osvojio kipić za najbolji kratkometražni animirani film, ”Surogat”.

Tih godina, redom su se na pobjedničkim postoljima još uvijek izmjenjivali producenti epskih spektakala i mjuzikala, no kako se bližio kraj dekade, u prvi plan su počeli iskakati filmovi koji su itekako reflektirali velike društvene promjene. Već 1967. nagradu za najbolji film dobio je Jewisonov ”U vrelini noći” koji se na jedan upečatljiv način dotakao još uvijek škakljive teme rasizma, a nezavisni filmovi s temama poput homoseksualnosti, neprilagođenih i buntovnih pojedinaca, polako su potisnuli visokobudžetna studijska ostvarenja.  

1970. se dogodio još jedan veliki presedan. Naime, George C. Scott (inače, izvanredan glumac) odbio je primiti svoj kipić za ulogu generala Pattona u Schaffnerovom istoimenom ratnom spektaklu tvrdeći, citiram: -Život nije utrka i zato ne smatram da se nalazim u bilo kakvoj utrci s mojim kolegama za neku nagradu ili priznanje. Baš me briga za tamo nekog Oscara. I bez njega zarađujem previše novaca.- Naravno, taj tzv. skandal nije bio prvi koji je C. Scott priredio Akademiji jer je svoj prezir spram nagradi pokazao još 1961. kad je rezolutno odbio nominaciju. Usput rečeno, povijest će kao prvog od onih koji nisu željeli nagradu, upamtiti scenarista Dudleya Nicholsa koji je to učinio još davne 1935. zbog tad otvorenog sukoba između Akademije i scenarističkog udruženja, no on se za razliku od Scotta ‘pokrio ušima’ pa je svoje priznanje skupio 3 godine kasnije.

Još veći skandal se dogodio tek dvije godine kasnije kad je svoj kipić za antologijsku ulogu mafijaškog bossa Vita Corleonea u Coppolinom ”Kumu” odbio veliki Marlon Brando. Izrevoltiran nepravednim postupanjem američkih vlasti spram indijanskim narodima i načinu na kojima su bili prikazivani u holivudskim westernima, on je na pozornicu poslao Indijanku Sacheen ‘Malo Pero’ da u njegovo ime pročita protestno pismo.

Mnogi su kasnije tvrdili kako je cijela ta priča bila obična ‘šarada’ i kako je Sacheen bila glumica koju je Brando angažirao kako bi namjerno izazvao skandal, no kakva god istina na kraju bila, ostat će upamćena za sva vremena. U sjeni tog nazovi cirkusa, ostala je činjenica kako je Coppolin ”Kum” dobio tek (!) 3 nagrade pokraj 10 nominacija, dok je najveći dobitnik te godine bio Fosseov mjuzikl ”Cabaret” s čak 8 osvojenih nagrada, ali ne i one za najbolji film.

Do kraja 70-ih, glavna priznanja su mahom osvajali vrhunski filmovi novih redateljsko/glumačko/scenarističkih nada Hollywooda (spomenut ću tako ”Žalac”, ”Kum 2”, ”Let iznad kukavičjeg gnijezda”, ”Annie Hall” ili ”Lovac na jelene”), premda su i uz takva iznimna ostvarenja mnoga remek-djela ostala ‘kratkih rukava’. 

Kroz 80-e, sve značajniji faktor osvajanja nagrada bio je uspjeh na kino blagajnama i opće prihvaćanje publike, a mnogi danas neosporni klasici nisu dobili niti ‘s’ od spomena pošto se sve više igralo na jeftine emocije i filmove o hendikepiranim osobama. Zlobnici bi rekli, patetika je počela uzimati sve više maha. Ne tvrdim da među mnogima od njih nema nekih uistinu vrhunskih ostvarenja, ali kvaliteta i idejno radikalniji filmovi su ponovno pali u drugi plan. Sama manifestacija je postala globalna senzacija na tragu slično nespojivih parada kiča i umijeća poput tad iznimno popularne ”Eurovizije” ili ”Olimpijskih igara”.

Sve više se počelo pričati o večernjim toaletama vidno ušmrkanih zvijezda i red carpetu, negoli samoj kvaliteti filmova. Akademiju je čisto boljela ‘ona stvar’ dok god su se rekordi gledanosti rušili. Što više klaunovskih točaka i srcedrapajućih govora i gledanost raste do plafona. U hrpi takvih izljeva ‘falših’ emocija, najviše simpatija je 1991. izazvao vremešni Jack Palance koji je prilikom preuzimanja nagrade za najbolju sp. mušku ulogu (op.a. ”Gradski šminkeri”) na pozornici jednoručno ‘pumpao sklekove’ poručujući svojim mlađim kolegama kako je poodmaklim godinama unatoč i dalje u boljoj formi od većine njih.

U novi milenij smo zakoračili s još većom dozom patetike, zakulisnih studijskih igara i sve očiglednijem politiziranju filmova. Regionalni ponos i dika nam je 2001. tako bio Danis Tanović koji je osvojio kipić za najbolji strani film za svoju ratnu dramu ”Ničija zemlja”, premda su mnogi ostali razočarani što ta nagrada u konačnici nije pripala Jeunetu i njegovoj neodoljivoj romantičnoj komediji ”Amélie”.

Nagrade su po nekoj koktelski šarolikoj recepturi iz godine u godinu dobivali povijesni spektakli, biografske i sportske drame, mjuzikli, pa čak i jedan fantasy (op.a.”Gospodar Prstenova: Povratak kralja”). Niti oni najsigurniji kockari više nisu s lakoćom mogli znati tko će u konačnici trijumfirati, a tko ispasti najvećim gubitnikom. U tom selekcijskom kaosu ohrabruje činjenica da su se novim milenijem u konkurenciji za najbolja ostvarenja počeli pojavljivati do tad vidno zanemarivani žanrovi poput znanstvene fantastike ili akcijskog filma, a mimo vlastitih kategorija, znao se tamo naći i pokoji animirani film. Nema što, hvale vrijedan potez.

Ipak, posljednjih godina, iz holivudske mašine je u velikoj mjeri počelo ispadati ‘prljavo rublje’ koje se desetljećima vješto skrivalo i žargonski rečeno, guralo pod tepih. Prije nekoliko godina, brojni afroamerički glumci i redatelji (uključujući Spikea Leea i Jadu Pinkett Smith) odlučili su bojkotirati Oscare zbog rasne i rodne diskriminacije koju Akademija već godinama provodi, a s vremenom su zbog diskriminacije počele javljati i brojne gay organizacije.

Pritisak na Akademiju je postajao sve žešći, gledanost svečanosti je počela drastično opadati i iznenada smo se našli u situaciji da se posljednjih par godina među kandidatima našao podjednak (ako ne i zastupljeniji broj) tamnoputih glumaca, kako se nominacije šakom i kapom dijele za uloge homoseksualaca i transrodnih osoba, a nagrade za najbolje redatelje uglavnom osvajaju Meksikanci. Sve se vraća, sve se plaća – rekla bi ona stara izreka. Akademija je konačno zagrizla vlastiti jezik i dovela se čak u poziciju da zbog nekih nesmotrenih izjava (bile one u kontekstu bezazlene šale ili ozbiljnih uvjerenja) na nadolazećoj ceremoniji nakon 30 godina neće imati voditelja.


Strah je vrag! Nitko se više ne usuđuje šaliti na račun rase, spolova, a bogme niti politike. Apsolutno se slažem da su mnogi afroamerički glumci i redatelji godinama bili zanemarivani i da su im se doslovno rečeno davale mrvice (pokoji kipić za sp. ulogu i svakih Bog te pitaj koliko za glavnu), ali postavlja se pitanje hoće li se ubuduće boja kože ili seksualna opredijeljenost biti dovoljan čimbenik za nominaciju, dok će istinska umjetnička dostignuća biti u potpunosti zanemarena? Iskreno? Ne znam.

Znam da je Akademija kroz svoju dugu povijest učinila mnogo nepravde ne odajući priznanja brojnim vrsnim ostvarenjima, majstorima režije, glume i ostalih zanimanja iz filmske branše (ne želim ih nabrajati jer bi za to trebala jedna vječnost), ali se iskreno nadam kako će konačno pronaći pravu formulu s kojom će uistinu vrednovati one koji to zaslužuju. Nastave li razmišljati isključivo o gledanosti dodjele i promišljanju uvođenja kategorija za najpopularniji film. Ova nagrada će u potpunosti izgubiti svoj sjaj i smisao.

Prvi dio možete pročitati na ovoj poveznici!