Oscari – najprestižnija filmska nagrada u povijesti ili monstruozni produkt tvornice snova koji jede svoje mlade? – 1. dio

Koncem veljače ili da budem precizniji, 24.02.2019. očekuje nas 91. dodjela filmske nagrade američke Akademije svima znane kao ‘Oscar’. Zar je to bitno? Hajmo parafrazirati to pitanje. Prošećite ulicom, upadnite u školsku učionicu, knjižnicu, obližnji kafić ili potegnite za rukav prodavačicu na lokalnoj tržnici/pijaci/placu (kako god to nazivali) i priupitajte ih jesu li čuli za Oscare?  

Velika većina će pozitivno kimnuti glavom i odbrusiti kako je to ‘tamo neka ušminkana i blještava zabava za bogate glumce koji se šepure u skupim haljinama i odijelima dok vidno pijani/našmrkani zahvaljuju svima redom od Boga pa do roditelja kad u konačnici dobiju taj toliko željeni pozlaćeni ‘kipić’. Doooobro. Pitajte ih poslije toga da li su ikad čuli za filmski festival u Cannesu, Veneciji, Berlinu ili primjerice Karlovym Varyma? E tu se broj pozitivnih odgovora gadno osipa i izrazi čuđenja polako poprimaju dobro poznati ‘blago teleći pogled’.

Zašto vam to kazujem? Odgovor je sasvim jednostavan. Voljeli vi njih ili ne, za Oscare su tako reći čule i ptice na grani dok za gore spomenute festivale znaju tek zagriženi filmofili i pripadnici filmske industrije. Mnogi od potonjih će glasno argumentirati kako su europski festivali jedina iskrena fešta sedme umjetnosti gdje se vrednuju prava filmska ostvarenja dok je kod ‘amera’ to tek parada kiča, studijski lobirana cirkuska predstava u kojoj se daleko prije otvaranja kuverata s dobitnicima isti već odavna znaju. No, je li to uistinu baš tako? Vratimo se na sam početak.

Ta ‘đavolja’ novotarija znana i kao film stvorena koncem 19. stoljeća brzinom svjetlosti je zavela čovjeka i naučila ga obliku zabave koji je probio do tad oku nevidljivu granicu između iluzije i stvarnosti. Ushit i uzbuđenje gledanja filma podjednako je obuzeo kako malog čovjeka, običnog šljakera i siromaha, tako i imućnog industrijalca, plemenitaša naviklog na najbolje.

Desetljeća su prolazila, kina su nicala kao gljive, otkrivala su se sva čuda koja ta novootkrivena umjetnost pruža i postalo je sasvim jasno kako film zaslužuje pravo vrednovanje koje se ne broji isključivo u ‘zelenim novčanicama’ i pukom zabavljanju masa. 1927. je na inicijativu moćnog producenta i vlasnika studija ‘MGM’, Louisa B. Mayera tako osnovana organizacija ‘AMPAS’ (izvorno, ‘Academy of Motion Picture Arts and Sciense’) iliti ‘Američka filmska akademija’ i moglo se ozbiljno početi razgovarati o prvim filmskim nagradama. Prva službena ceremonija dodjela ili bolje rečeno svečani banket tad još bezimene (o tome malo kasnije) filmske nagrade, održana je sredinom svibnja 1929. u ‘Hotelu Roosevelt’ u Hollywoodu. Voditelji svečanosti su bili legendarni glumac Douglas Fairbanks (ujedno i prvi predsjednik Akademije) i redatelj Cecil B. DeMille, a uručena priznanja (originalno je to bila statua izrađena od pozlaćenog britanija koja prikazuje viteza s mačem u ruci koji stoji na roli filma) su dobili filmovi snimljeni tijekom 1927., odnosno, 1928. godine.  

Valja spomenuti kako sama dodjela nije imala gotovo pa nikakvu medijsku (a kamoli javnu) popraćenost pošto su dobitnici bili objavljeni već mjesecima ranije u službenom glasilu Akademije. A što tek reći na to da su dobitnicima (op.a. prvu nagradu za najbolji dugometražni film dobio je Wellmanov nijemi ratni spektakl ”Krila”) Fairbanks i DeMille ekspresno razdijelili u nepunih 5 minuta (!), a kompletna dodjela je trajala tek 15 minuta? Toliko o ozbiljnim počecima.

Ipak, s friškim dolaskom zvučne ere filma priča o Oscarima se naveliko izmijenila, već iduće godine ceremonija je  bila uživo prenošena i nestrpljivo praćena putem radio prijamnika. Nagrada je polako počela dobivati na značaju, kult ličnosti je poprimio svoje prepoznatljive zvjezdane konture, a s prvonagrađenim filmom ”Krila” simbolično je označen i oproštaj s nijemim filmom. Sedma umjetnost je zaživjela nekim svojim novim životom. Zvuk je donio eru mjuzikla, melodrama i kriminalističkih filmova koji su zahtijevali sve bogatije scenarije ispunjene sočnim dijalozima i replikama stoga ne čudi kako su se tog posla primili mnogi slavni kazališni dramaturzi i proslavljeni pisci.  

Velika filmska studija (kako ona u nastanku, tako i postojeća) pronašla su svoje žanrove koja su im donosila pozamašnu zaradu i popularnost i dobro se znalo tko će u kina ‘izbaciti’ gangsterski, tko romantičnu melodramu, a tko horor film. Američka nacija se još nije niti približno oporavila od ‘velike gospodarske krize’ poznatije i kao desetljeće ‘velike depresije’, no svaki dašak glamura koji je treštao s velikih ekrana dozvolio im je da makar na tren otresu bijedu sa svojih ramena, sanjare i vjeruju kako će stvari krenuti na bolje. Fotografije njihovih ‘božanskih’ filmskih zvijezda kako s beskrajnim cerekom na licu preuzimaju pozlaćenu nagradu, značilo im je više od kruljenja u želudcu. Ah ti ‘ameri’ i njihovo ‘štovanje zlatnog teleta’. 

A kad se opet dotičem spomenute statue, moram spomenuti kako do dana današnjeg kruže brojne priče i legende o imenu ‘Oscar’. Po nekim tvrdnjama, spomenuto ime je prvi put izgovorila glumica Bette Davis kad je primila svoj kipić na dodjeli 1936. gdje je ‘dobacila’ kako je statua neodoljivo podsjeća na njezinog prvog supruga Harmona Oscara Nelsona. Drugi pak tvrde kako je ime Oscar prvi put izustio veliki Walt Disney na ceremoniji održanoj još 1932., no najbliže istini je ona koja kazuje priču o tajnici Akademije, Margarter Herrick koja je ugledavši po prvi put kipić izjavila kako je to njezin ‘pljunuti’ ujak Oscar. Bilo kako bilo, ime se zadržalo i ušlo u vječnost.

Valja spomenuti kako su se tih prvih godina nagrade dijelile šakom i kapom, pa su tako svoje kipiće dobivali kako redatelji za najbolja dramska ostvarenja, tako i oni u kategoriji komedije (slična praksa se do dana današnjeg održala u brojnim kategorijama na ‘Zlatnim Globusima’, no oni ipak nisu imali takvu težinu i ozbiljnost kao naš ‘veličanstveni ćelavac’). Sve do sredine 50-ih, postojale su brojne kategorije koje su članovi Akademije postepeno ‘pospremali u ladicu prošlosti’ (spomenut ću primjerice nagrade za najboljeg asistenta redatelja, najbolji natpis filma (!), najbolju plesnu direkciju, itd., itd., itd…).  Oscari su iz godine u godinu postajali sve veći i veći, savršena podloga za promociju nadolazećih filmskih zvijezda i kino hitova, a najveći boom su dočekali 1953. kad je ‘običan puk’ po prvi put mogao uključiti svoje TV prijemnike (naravno, oni sretnici koji su ih tad uopće i imali) i konačno uživo gledati tu ceremoniju glamura. Čast voditelja svečanosti dopala je popularnog komičara Boba Hopea, dok je nagrade uručivao do tad dvostruki dobitnik kipića za najboljeg glumca, Frederic March. Oči filmskih fanatika su se konačno mogle ‘cakliti’ od suza radosnica, a čelnici NBC-a (TV kuće koja je vršila taj prvi prijenos) su zadovoljno mogli trljati dlanovima zbog rušenja gledanosti neke emisije.

Po stranu pak sve te povijesne činjenice i komercijalnu pozadinu priče o Oscarima. Studijska lobiranja i guranja određenih žanrova (prvenstveno mjuzikala, romantičnih komedija, ratnih, povijesnih i inih spektakala i melodrama) nanijele su neoprostive nepravde određenim naslovima i autorima koji su nerijetko bili ispred vremena sa svojim neshvaćenim remek-djelima. Želite neki konkretan primjer? Evo neka to bude primjerice 1941.  

U kategoriji za najbolji film spomenute godine su se među ostalima našli: ”Kako je bila zelena moja dolina” Johna Forda, ”Građanin Kane” Orsona Wellesa,”Malteški sokol” Johna Hustona i ”Narednik York” Howarda Hawksa. Znate tko je pobijedio? John Ford i njegova ”Dolina”. Ne umanjujući vrijednost spomenutog filma niti njegova redatelja (usput rečeno, Ford je nagradu za režiju dobio i godinu ranije za njegov neosporno bolji film ”Plodan čovjek”), totalno ignoriranje ”Građanina Kanea” (doduše, Welles je dobio ‘utješnu’ nagradu za scenarij) ili ”Malteškog sokola” (Huston čak nije niti bio nominiran za najboljeg redatelja) prava su povijesna nepravda. Malo tko će (ako uopće i postoji netko) reći kako je spomenuti Fordov film jedan od najboljih, revolucionarnih ostvarenja ikad snimljenih dok se s druge strane Wellesov (a često i Hustonov) film redovno nalaze na ljestvicama najboljih filmova ikad snimljenih.  


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije