At Eternity’s Gate: Put do vječnosti prekriven je debelim slojevima boje, tuge i kaotične ljepote

Snimiti još jedan biografski film o Vincentu van Goghu djeluje kao nepotrebno ‘mlaćenje mrtvog konja’, ali valja se prije svega zapitati da li postoji nešto više u toj priči o slikaru za čije ime su čuli čak i pripadnici izgubljene generacije koji će ga, ne znajući bolje, u svojoj gluposti uvrstiti uz bok najboljim nizozemskim nogometašima. U vrijeme neupitnog odumiranja sivih ćelija izgubljenih naraštaja, da, naravno da ima potrebe za još jednim filmom.  

Možda su kroz filmsku povijest njegovim trošnim cipelama prošetali glumački velikani poput Kirka Douglasa (”Lust For Life”) ili Tima Rotha (”Vincent & Theo”), no unatoč svim tim neospornim naporima i talentima kako ispred tako i iza kamere, nitko od njih na pravi način (op.a. animirani ”Loving Vincent” je pak priča za sebe) nije uspio zaviriti u njegov izmučen, ali bez ikakve sumnje genijalan um. Kakvim očima je gledao na svijet oko sebe, što ga je činilo sretnim, a što proždiralo dušu, gdje se skrivala ljepota, a gdje kaos? Odgovori se ‘slikovito’ kriju u najnovijem filmu Juliana Schnabela.

Priča prati posljednje godine života Vincenta van Gogha (briljantni W. Dafoe), osebujnog slikara koji razočaran pariškom umjetničkom scenom, na nagovor Paula Gauguina (O. Isaac) otputuje na jug Francuske kako bi tamo ponovno pronašao nasušno potrebnu kreativnu slobodu. Živeći na rubu egzistencije, kako-tako financijski potpomognut od strane voljenog brata Thea (R. Friend), Vincent u prirodi pronalazi ljepotu, slika kao nikad do tad i koegzistira s okolinom. No, dočim se ostavi kista, on ponire u maničnu depresiju i gubi doticaj sa stvarnošću, ludilo nastupa…  

Kao potezom kista, debelim slojem šarenih boja, Schnabel iscrtava jedan predivan film kakav o van Goghu još nismo imali prilike pogledati

Schnabel možda i nije redateljska veličina u rangu jednog Minnellija ili Altmana koji su posve solidno, rekao bih čak i (pre)konvencionalno u gore navedenim filmovima ispričali štorije o ovom bezvremenskom umjetniku, ali Schnabel je jedini dotakao slikarsku dušu na način kako samo pravi slikar to može i učiniti.   

Ne znam koliko ste upoznati s opusom dotičnog, ali moram naglasiti kako je Julian Schnabel jedan svestrani umjetnik kojem je slikarstvo od samog kreativnog početka bila i ostala najveća strast. To nam je na izniman način demonstrirao već sa svojim prvim filmom o uličnom slikaru Jeanu Michelu Basquiatu koji je svojevremeno postao (i ostao) senzacija u artističkim krugovima, a ovog puta je tu strast podigao i na još jednu višu razinu. 

Kako bi dočarao svijet kakvim ga Vincent vidi, a nerijetko i njegovo psihološko stanje, Schnabel je od svojeg snimatelja (Benoît Delhomme) zahtijevao kojekakve novotarije pa su se tako poigravali s filterima boja, stavljali naočale pred leću kamere, koristili širokokutne kadrove za dočaravanje pejzaža, odnosno, kameru iz ruke koja je manično pratila Vincenta iliti bolje rečeno Dafoea u njegovom kreativnom zanosu i/ili trenutcima ludila. 

A kad sam već spomenuo Dafoea, heeeej, čovjek nije samo uz pomoć Schnabela naučio slikati već se doslovno transformirao u van Gogha. Toliko emocija i strasti u njegovoj glumi nećete često pronaći u svijetu filmske umjetnosti i moram to naglasiti. Tuga, radost, anksioznost, depresija, strast, ljubav ili ludilo, sve je to jednostavno rečeno, prštalo iz Dafoea. Nominacija za Oscara kao i osvojena nagrada na Venecijanskom festivalu tek su minorna priznanja za ovakvu glumačku strast koju je demonstrirao i on je prava duša i snaga ovog filma koji je usput rečeno krcat glumačkim talentima poput: Oscara Isaaca, Madsa Mikkelsena, Ruperta Frienda ili Emmanuelle Seigner. 

Naglašeni artistički, nerijetko i nelinearni pristup priči, čini ovaj film pravom festivalskom poslasticom. No, to ga na neki način nažalost stigmatizira i udaljava od domaćih kino dvorana koje osobito ne interesiraju kreativni dometi ovog izuzetnog filma, već broj ulaznica koje bi za njega eventualno prodali. Pokušajte izdvojiti nekih dva sata svojeg vremena i prepustiti se ovoj umjetničkoj divoti, jer, ruku na srce, filmovi bi se trebali stvarati baš zbog ovakvih priča, a ne isključivo profita.

OCJENA: 4.5/5