Angels Wear White: Anđeli izgubljeni u paklu nepravde

Angels Wear White

Kad god se pojavi neka mučna drama s tematikom pedofilije, mnogi s gnušanjem odbijaju pogledati takve uratke. Zašto, pitam ih? Smeta vam tema, okreće vam se želudac dok se kroz te pokretne sličice događaju nezamislive strahote? Odgovaram im trezveno. Pa zar uopće postoje normalne osobe koje uživaju u gledanju spomenutih prizora? Ne, dragi moji. Kao ponosnom ocu najdivnije djevojčice, takvi filmovi mi paraju dušu i strahovito bole, bacaju krupne suze na oči, ali takve filmove trebaju svi gledati. Baš svi.

To su filmovi obojeni svim nijansama boli, filmovi koji ilustriraju agoniju tih sirotih stvorova koji vape za pažnjom. Teško mi je svaki put prisiliti se pogledati nešto slično, no znam da je to lekcija koju ne smijemo preskakati i okretati glavu u suprotnom smjeru. To je lekcija koja nas uči kako smo okruženi svakojakim monstrumima koji su nerijetko zaštićeni od strane pojedinih institucija i/ili visokopozicioniranih ‘glavonja’. To je lekcija koja nas uči kako ne smijemo ignorirati i zapostavljati svoju djecu. Kina možda i jest geografski daleko, ali problemi koji im razdiru društvo nisu nimalo daleko od naše vlastite stvarnosti. Priča zvuči otprilike ovako:

Mia (V. Chen) je mlada djevojka zaposlena kao sobarica u omanjem hotelu smještenom na obali. Čineći uslugu svojoj razuzdanoj prijateljici recepcionerki, Mia jedne večeri zaprimi za goste jednog starijeg pripitog muškarca u društvu dvije mlađe školarke. Prateći ih nadzornim kamerama, Mia u određenom trenutku zapazi muškarca kako pijan pokušava ući u sobu od djevojčica što na kraju i učini. Mia mobitelom snimi spomenuti događaj, no ništa ne poduzme. Već iduće ujutro, djevojčice šutke napuste hotel te se upute u školu. Tamo se nakon svađe s jednim dječakom otkrije kako su djevojčice silovane, a glavni osumnjičenik je kum jedne od njih, policijski komesar…

Za razliku od mnoštva sličnih filmova, Vivian Qu nas srećom nije zgrozila prizorima samog čina silovanja, ali nam je na jedan suptilan način itekako dala do znanja kako se u toj hotelskoj sobi dogodio jedan gnjusan, traumatičan događaj. I dok bi mnoge njezine kolege i kolegice takvu priču vezale uz spomenutu noć, Qu nam je demonstrirala nemilosrdnu zbilju koja je uslijedila. Roditelje koji su više zabrinuti s negativnim publicitetom i narušavanjem odnosa s dobrostojećim, visokopozicioniranim kumom silovateljom negoli psihofizičkim oporavkom djeteta, odnosno, majkom koja svoj nemar predbacuje sirotoj kćeri kriveći je da je sama kriva za ono što joj se desilo.

Fokus se prebacuje na Miu i njezine razloge početnog zataškavanja događaja te djevojčicu Xiaowen (tumači je Meijun Zhou) koja utjehu odluči potražiti kod odsutnog  i po riječima njezine majke, nesposobnog oca. Njihovi likovi su slojeviti i kompleksni i Qu nas polako uvlači u psihu tih traumatiziranih djevojčica, pokazuje nam njihove snove i želje dok se svijet pravde polako, ali sigurno urušava oko njih. Da, ovo je nažalost još jedan od onih filmova koji nam grubo pljuje istinu u oči govoreći kako moćnici uvijek pronađu načine kako zataškati stvari i pravo je čudo kako je Qu kraj stroge cenzure koja vlada u Kini uopće skupila sredstva za snimanjem filma ovakve tematike.

Izvanredno režiran (određeni prizori vam doslovce oduzimaju dah), odglumljen i osmišljen, ”Angels Wear White” je film koji je definitivno zaslužio sva ona pusta priznanja kojima je ‘okićen’ (među ostalima i na nedavnom Beogradskom ‘FEST-u’) i vašu potpunu pažnju.

OCJENA: 4.5/5