A Twelve-Year Night: O lijepa, o draga, o slatka slobodo

Kinematografsku šetnju globusom ovom ćemo prilikom zaustaviti u dalekom Urugvaju

Ne znam koliko ste upoznati s prošlošću i političkom slikom te izmučene (poput i njezinih mnogih susjeda) južnoameričke države, no gotovo sam siguran kako ste makar načuli da su se na tim prostorima nekoć odvijale kojekakve ružne stvari. Prije negoli se dotaknem samog filma, pokušat ću vam kroz malu lekciju iz povijesti pojasniti što se tijekom 20. stoljeća tamo sve događalo.

Naime, sve do svršetka Drugog svjetskog rata, Urugvaj je bio svojevrstan pandan Švicarskoj. Bila je to zemlja koja je odisala prosperitetom, blagostanjem i zavidnom vanjskom trgovinom. Stvari su se nakon spomenutog rata na njihovu žalost počele mijenjati na gore. Standard je tijekom narednih 15-ak, 20 godina počeo naglo opadati, radničke plaće su postale prava mizerija i nezadovoljstvo je lagano počelo bujati. 

U takvoj bujici nezadovoljstva, grupica studenata je osnovala pokret imena ‘Tupamaros’. Svojim ljevičarskim idejama su počeli širiti mrežu istomišljenika, tražeći veća prava radnika, no vlast ih je pokušavala ugušiti ne birajući metode niti sredstva. To je izazvalo još i veći revolt među tupamarosima te su se iz mirne skupine postepeno transformirali u prave gerilce.

Započeli su s pljačkanjem banaka i otmicama imućnih, ali su se isto tako počeli i sve više udaljavati od svojih političkih ciljeva zbog čega im je dobar dio javnosti polako okrenuo leđa.  Vojna hunta ih je pritiskala sve jače i jače te je uz masovna uhićenja izvršila i brojne likvidacije članova.

Stvari su kulminirale 1973. kad su za primjer preostalim članovima organizacije (kao i nezadovoljnim građanima), vlasti zatočile devetoricu tupamarosa i pritom im uskratila sva humana prava te ih podvrgnula nezapamćenom zlostavljanju. I s ovim konačno stižemo i do naše filmske priče.

Priča prati sudbine trojice tupamarosa koje su vlasti izvukle iz njihovih regularnih zatvorskih ćelija te ih potom bacila u samice raštrkane po kojekakvim vojnim garnizonima, utvrdama i zatvorima diljem Urugvaja.

Ideja nemilosrdne vojne hunte je bila ta da im kad ih već ne smiju ubiti barem unište njihov duh i u potpunosti izlude. U tom dvanaestogodišnjem zatvorskom paklu, José Mujica (A. de la Torre), Mauricio Rosencof (C. Darin) i Eleuterio Fernández Huidobro (A. Tort) grčevito pokušavaju zadržati zdravi razum i ne dozvoliti svojim uzničarima moralnu pobjedu…

Filmska (pa i ona prava) prošlost nas uče o nezamislivim nedjelima učinjenim iza gustih, od očiju svijeta skrivenih zatvorskih rešetaka. No, koliko god takvih filmova smo već pogledali (a ima ih na stotine, ako ne i tisuće), neke priče nas iznova potresu, svojski zdrmaju te natjeraju da se zapitamo: -Koliko je ljudska duša prokleta kad je sklona činiti ovakva nedjela?- Mauricio Rosencof jednom prilikom kaže svojem tamničaru kako svi mi griješimo i tako nam otvoreno priznaje kako niti on sam nije ponosan na neke od svojih, krivo učinjenih postupaka, ali ljudski je priznati.

Nažalost, bezumno vojno ‘drilanje’ od svojih ‘pijuna’ stvara nehumane kreature koje će koristiti svaki trenutak vlastitih frustracija kako bi ih istresli nad onima koji ne mogu uzvratiti. Bilo da je riječ o davljenju krpenim kapuljačama natopljenim benzinom, uriniranju po glavama ili brutalno agresivna reakcija na poražavajuće rezultate glasačkih izbora, ti militarizirani bezumnici na svake nemile načine pokušavaju učiniti ono što im je naloženo, a to je uništenje ljudskog duha. Ono što ipak nisu očekivali jest tvrdoglavi otpor njihovih žrtava i neuništiva želja za slobodom.

U svojoj okrutnoj izolaciji, lišenoj komunikacije, a negdje čak i prozora uz pomoć kojeg bi barem znali koje je doba dana, Mujica, Rosencof i Fernández Huidobro (odlično interpretirani od strane glumačkog trojca Torre/Darin/Tort) ipak nisu klonuli duhom. Kad bi ih dijelili tanki zidovi, oni bi komunicirali uz pomoć Morseove abecede, a istu su čak inovativno koristili i za igranje šaha (!).

Osluškujući razgovore čuvara, Rosencof je nudio savjete za ljubavne jade, a to mu je čak i pripomoglo kod jednog od zapovjednika. Ta dugogodišnja noćna mora nerijetko ih je dovodila na rub očaja i poniranja u ludilo, no srećom, demokratska pravda ih je u konačnici izbavila iz ‘pakla’ i pružila im novu priliku za život. A kako li su tek iskoristili svoju slobodu!

Fernández Huidobro je za života bio senator i ministar obrane, Mauricio Rosencof je postao cijenjeni književnik, pjesnik i dramaturg, dok je José Mujica zahvaljujući uspješnoj političkoj karijeri 2010. izabran za predsjednika Urugvaja (!). Ako vam do sad nije bila jasna potreba za prepričavanjem ove potresne priče, mislim da vam je uz pomoć ovih spoznaja sad sve jasno.

Na trenutke izuzetno mučan i težak, nerijetko inspirativan i poučan, ”A Twelve-Year Night” (iliti izvorno ”La Noche de 12 Años”) je film kojeg bi svatko trebao pogledati.7