Treba li zapravo gospodarstvo državu?

izbori, SAD
Pixabay

Predizborna kampanja u Sjedinjenim Državama u punom je jeku

Iako je do predsjedničkih izbora ostalo više od 16 mjeseci, više od 20 kandidata već je započelo sa svojom kampanjom. Najveći broj kandidata dolazi iz Demokratske stranke, dok je za sada jedini značajni kandidat Republikanske stranke trenutni predsjednik Donald Trump. I dok se kandidati ovih dviju velikih američkih stranki značajno razlikuju u ideološkim pitanjima, sve veći jaz nastaje u njihovim pogledima spram ekonomskim pitanjima.

Ono što je do nedavno bio neformalni konsenzus oko temelja američkog gospodarstva – slobodnog tržišta, danas je postao predmet prijepora

Američko slobodno tržište proizvelo je ekonomsko čudo koje je dovelo ovu zemlju na prvo mjesto prema gospodarskom razvoju u svijetu. No, ono je istovremeno stvorilo značajnu nejednakost u dohocima koje ostvaruju prosječni građani i onima koje ostvaruju političari, bankari i čelnici multinacionalnih korporacija.

Takva nejednakost rezultirala je revoltom građana, čije je nezadovoljstvo kulminiralo izbijanjem gospodarske krize 2008. g. koja se proširila na ostatak svijeta. U političkoj sferi, sve veću podršku započeli su dobivati kandidati koji zagovaraju ispravljanje nejednakosti posredstvom države.

Bernie Sanders je u predizbornoj kampanji 2016. ostvario značajnu podršku među nezadovoljnim građanima, posebice među mladima

Svojim programom besplatnog zdravstva i besplatnog školstva mobilizirao je milijune članova Demokratske stranke da mu daju svoj glas. Iako je na kraju kandidaturu Demokratske stranke osvojila Hillary Clinton, Sanders je nastavio s javnim djelovanjem i prikupljanjem simpatizera. Potaknut velikim uspjehom svoje predizborne kampanje, odlučio je ući u kampanju i za izbore 2020. godine.

Kao i uvijek, stvari nisu crno-bijele pogotovo ako pričamo o ulozi države u ekonomiji. Oba pogleda mogu rezultirati katastrofalnim posljedicama za američko gospodarstvo.

„Demokratski socijalizam“ koji zagovara Sanders, i sve više kandidata Demokratske stranke, temeljio bi se na besplatnom zdravstvu i visokom školstvu koje bi bilo dostupno svima.

Država bi primorala sva poduzeća da podignu minimalnu plaću svojim zaposlenicima na „plaću dostojnu za pristojan život“. Nakon toga dobit tih poduzeća bila bi visoko oporezovana, kao i pojedinci s visokim primanjima.

Od prihoda koje bi država ostvarila visokim porezom financirali bi izdašne socijalne programe koje Demokrati zagovaraju. No, oni svojim biračima samo predstavljaju eventualne pozitivne strane tih programa koje bi oni donijeli.

Stvarnost nam je u prijašnjim godinama pokazala, posebice za vrijeme Obamine administracije, da takvo porezno opterećenje izaziva daleko nepovoljnije učinke nego što su oni to spremni priznati.

Prosječan građanin nije se mogao nositi s tolikim nametima, a većina poduzeća na tržištu koja su mogla priuštiti selidbu poslovanja negdje drugdje to je i učinila. S njima su otišla i mnogobrojna radna mjesta.

Prevelika regulacija poslovanja poduzeća na tržištu rezultirala je nesnalaženjem u moru propisa što je rezultiralo još većim iseljavanjem, posebice u Kinu i Meksiko.

Također, najbolji primjer neučinkovitosti socijalnih sektora pod državnom kontrolom lako je pronaći u američkom Social Security sistemu, kojemu pod teretom velikog broja korisnika prijeti urušavanje.

S druge strane, sve više Amerikanaca zazire od utjecaja države na ekonomiju i zagovaraju maksimalnu deregulaciju tržišta

Kao idealni tip ekonomskog sustava vide onaj u kojem država ima minimalnu ulogu „noćnog čuvara“ koji samo nadgleda tržišno natjecanje.

Ipak, ni neoliberalni ekonomski sustav koji zagovaraju Republikanci ne bi rezultirao većim gospodarskim rastom. Njihovo viđenje države u ekonomiji svedeno je na minimum u kojem bi svi socijalni sektori, poput zdravstva i školstva bili privatizirani.

Smatraju da država nije u stanju racionalno upravljati tim sektorima, te da bi sve moguće nestabilnosti mogao riješiti privatan sektor bez ičije pomoći. Kao što je to slučaj u viđenju ekonomije od strane Demokrata, i ovakvo postavljanje tržišta dovelo bi američko gospodarstvo do propasti.

Neoliberalno poimanje ekonomije postavljeno je na pretpostavci racionalnosti tržišnih aktera, koji ne bi stremili iskorištavanju svojih zaposlenika i kupaca kako bi ostvarili veći profit. Ipak, stvarnost je drugačija i tržišni akteri koji nisu pod utjecajem nikakve regulacije ne mare za ostale sudionike na tržištu nego samo za cilj imaju akumulaciju bogatstva.

Najbolji primjer je deregulacija financijskog tržišta tijekom 80-ih i 90-ih, koja je naposljetku rezultirala gospodarskom krizom 2008. godine.

Rješenje problema moguće je pronaći u većini zapadnih demokracija, koje uživaju slobodno tržište pod nekom količinom državne kontrole

U njima država propisuje pravila tržišnog natjecanja koja štite kupce i zaposlenike, ali ne stvaraju prevelik teret poslovanju poduzeća. Socijalni programi su pod strogom kontrolom države, koja na učinkovit način raspodjeljuje svoje proizvode.

Zdravstveni sustav omogućava osnovnu skrb onima slabijeg imovinskog stanja, ali istovremeno privatna zdravstvena skrb omogućuje imućnijim građanima kvalitetniju uslugu.

Obrazovni sustav također prima značajna sredstva iz državnog proračuna, koja osiguravaju kvalitetno obrazovanje koje nije dostupno samo bogatijima. Država podupire i kulturne ustanove koje ne bi mogle kvalitetno poslovati oslanjajući se isključivo na tržište.

Stoga možemo zaključiti da se rješenje ekonomskog pitanja nalazi u umjerenoj regulaciji države, koja se uključuje na tržište samo kako bi ispravila nepravilnosti koje se mogu pojaviti na tržištu.


PODRŽITE NAS
Pratite nas na Facebooku!
DONACIJE

Ako želite podržati slobodno novinarstvo i Planet.hr možete donirati putem stranice za donaciju: Donacije