Povijesno gledano, populizam nije trajan politički fenomen, već dolazi u valovima. Nestaje i ponovno se pojavljuje, uglavnom podudarajući se s nekom krizom (stvarnom ili izazvanom)
Pripadnici establišmenta, političkog ili medijskog, odbacuju populizam kao nešto neprirodno što narušava politiku. Prema njihovim je tvrdnjama to narušavanje samo privremena pojava jer populisti ne razumiju politiku, a birači će s vremenom prozreti zavodljiva, ali isprazna rješenja koja populisti nude.
Spomenut ćemo primjer bivšeg britanskog premijera Tonya Blaira, koji se ne smatra populistom. Dok je bio na vlasti, Blair je globalizaciju predstavljao kao nešto što je neizbježno i s čime se treba pomiriti.
Nekoliko desetljeća ranije, u Europi došlo je do uspona nacionalizma. Iako je uspon isprva bio sporiji, tijekom ovog stoljeća je nezaustavljivo rastao. Populisti su se počeli boriti protiv institucija kao što su Europska unija i UN te međunarodnih ugovora koji pokušavaju vezati sve nacije. Globalizacija više nije izgledala kao nešto neizbježno, kako je tvrdio Blair.
Narod protiv elita
U vrijeme dok je on bio na vlasti, činilo se kako su vladari i oni nad kojima se vladalo kao jedno. Blair je proglašen “čovjekom iz naroda” i smatrao je kako je njegova popularnost rezultat toga što je on “običan čovjek”.
Populisti ne tretiraju ljude na takav način. Za njih, besprijekorni sklad između ljudi i njihovih vladara više ne postoji – ljudi su izdani i stvoren je jaz između elita i ljudi. Umjesto jedinstva, oni sada dolaze u sukob.
Upravo je ovakvo shvaćanje populizma, narod protiv elita, postalo rašireno među akademskom zajednicom. Međutim, to je samo ograničena ili minimalna prezentacija onoga što populizam zaista jest, a kada krenu raditi na njezinom proširenju, akademici se razilaze u mišljenjima.
Najviše prijepora izaziva pitanje je li populizam ideologija, kao što tvrdi nizozemski politolog Cas Mudde. Populizam bi se time izjednačio s drugim političkim ideologijama, kao što su konzervatizam, liberalizam ili socijalizam. S druge strane, Benjamin Moffitt predlaže da je populizam bolje promatrati kao stil, način ili praksu političkog djelovanja.
Populizmom se služe i lijevi i desni
Populizam se najčešće pripisuje desnim strankama koje su uspješnije u mobiliziranju naroda, ali postoje i lijeve stranke (Syriza u Grčkoj ili Podemos u Španjolskoj) koje u svom diskursu i djelovanju imaju obilježja populizma.
Populisti često vole isticati kako, za razliku od ostalih političara, oni brinu o potrebama “malog čovjeka”. Njihove glavne teme su socijalna pravda, patriotizam, porez, kriminal i cijene benzina.
Ono što je zajedničko desnim i lijevim populistima je otpor prema globalizaciji i političkim elitama. Osim toga, postoji i još jedna skupina prema kojoj populisti usmjeravaju svoj gnjev, a to su najčešće migranti za desne, a financijske elite za lijeve.
Uspješnost desnih populista u mobiliziranju naroda protiv dvostruke kombinacije (briselske političke elite i migranata ili manjina), objašnjava zašto je Viktor Orban na vlasti u Mađarskoj, a Matteo Salvini u Italiji, te zašto Nigel Farage, Marine Le Pen, Geert Wilders i drugi slični i dalje imaju dubok utjecaj na europsku politiku.
Izvor: The Conversation
