Nakon izvjesne vojne pobjede nad Daeshom (Islamskom Državom) akteri uključeni u sirijski konflikt ulaze u novu, nesigurnu fazu rata koju je otključala Turska vojnom akcijom ironičnog naziva „Maslinova grančica“
Islamska Država, ukliještena kombinacijom Asadovih snaga, snaga Iranske revolucionarne garde i ruskih snaga s jedne strane, a iračkim i kurdskim snagama te koalicijom od šezdesetak država predvođenih SAD-om s druge strane, prestala je postojati kao vojna opasnost na tlu Sirije i Iraka.
Gotovo sedam godina nakon početka rata u Siriji situacija se dubinski promijenila. Islamističke snage, kao i prodemokratska opozicija koja je započela prosvjede protiv Asada prestaju biti relevantnim faktorima za promišljanje o budućnosti Sirije. Vrlo je vjerojatno da Asad ne ide nikamo (Amerikanci nisu ostali čvrsti pri svojim zahtjevima za njegovom smjenom), no to još uvijek ne znači da je zemlji, kojom nominalno vlada, osigurao mir.
Dapače, nestankom ISIS-a oslabljena je Sirija postala metom interesa velikih sila i njezinih susjeda: Turske, Irana, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država.
Stvari dodatno komplicira činjenica da su spomenute države podijeljene ne samo u dva, već u tri suprotstavljena tabora. S jedne strane su to Asad, Iran i Rusija, dok su s druge strane Turska i Sirijska nacionalna armija (kolaž raznih frakcija opozicijske Slobodne sirijske vojske formirane 2011. godine i islamističkih grupacija), a na trećoj se strani nalaze Kurdi koji imaju potporu SAD-a. Unatoč poboljšanju odnosa svih velikih igrača u 2017. godini, situacija je ponovno eskalirala zbog turskih akcija u Afrinu.
Zašto turci interveniraju u Afrinu
Pokrajina Afrin nalazi se na sjeverozapadu Sirije i graniči s gusto naseljenim turskim područjima, kao što je Gaziantep. Pokrajina je pod odlučnom dominacijom kurdskih snaga, što je Ankara ocijenila nedopustivim. U savezu s već spomenutom Sirijskom nacionalnom armijom turske su snage krenule u ofenzivu 20. siječnja ove godine. Kako javlja Washington Post, prenoseći izvještaje reportera Associated Pressa s lica mjesta, u tijeku su žestoke borbe turske vojske i njezinih saveznika s PYD-om i PKK-om. Turci su 28. siječnja zauzeli važno brdo Bursaya te najavili proboj do grada Manbija.
Turski su potezi dodatno zategnuli odnose između Ankare i Washingtona. Turci vide Kurde, predvođene Kurdskom radničkom partijom (PKK) u Turskoj te Strankom demokratskog jedinstva (PYD) u Siriji, kao prijetnju na svojim južnim granicama. Turska je zabrinutost legitimna uzevši u obzir napade koje je PKK izveo u Turskoj u posljednjih nekoliko desetljeća. Kurdi, najveća nacija na svijetu bez države, u Siriji kontroliraju poljoprivredno najvrjednije područje na sjeveru zemlje i branu Tabqa na Eufratu koja opskrbljuje pola zemlje električnom energijom. U građanskom ratu u Siriji dokazali su se kao najlojalniji i najučinkovitiji saveznici Zapada u borbi protiv Islamske Države zbog čega uživaju potporu američke administracije. Među Kurde (posebno Ženske obrambene snage – YPJ) Amerikanci su ubacili nekoliko stotina svojih vojnika, uglavnom iz specijalnih postrojbi, kao osiguranje od mogućih turskih ili iranskih napada na Kurde istočno od Eufrata.
Potezi Ankare otkrivaju mnogo, ali ne sve. Iako se tako moglo dogoditi, Ankara se nije našla nasuprot Rusiji napadom na Afrin. Naime kao i Washington na istočnoj obali Eufrata, Rusi su ubacili svoje snage u YPJ u Afrinu. Erdogan se očito okrenuo Rusiji osjetivši da ne može računati na američku pomoć protiv Kurda. Putinu ne odgovara dugoročna prisutnost Rusije u Siriji. Unatoč tome što se projekcija ruske moći izvana čini velikom, zemlja je u ozbiljnim ekonomskim problemima, a Putina čeka izborna godina. Od siječnja 2018. Putin je povukao većinu svojih snaga, uključujući i one iz Afrina, a Erdoganu je očito dao zeleno svijetlo za akcije u pokrajini. Ostaje za vidjeti što se od Turske očekuje zauzvrat, no nije tajna da Putin i Erdogan već skoro godinu dana razgovaraju o primirju i modelima postkonfliktne Sirije.
Neizvjesna budućnost Sirije
Najuspješnija se deeskalacija situacije dogodila u listopadu 2017. kao rezultat pregovora i razgovora u Astani, glavnom gradu Kazahstana. Dogovor je postignut među Rusijom, Turskom i Iranom, a dogovorene su četiri zone deeskalacije konflikta. No primirje je bilo krhko i nije dugo potrajalo, djelomično jer neke strane još uvijek ne žele konflikt prebaciti iz vojne u diplomatsku sferu. Osim Turske, koja želi osigurati svoju granicu, tu je i Iran koji je mnogo uložio u Asada, vojno i ekonomski, u nadi da će dobiti stabilnog partnera i svojevrsnu polugu u hladnim ratovima koje vodi protiv Saudijske Arabije i Izraela.
Uzevši u obzir sve navedeno, a posebice to da juniorski partneri velikih sila imaju puno veće interese od njih samih, može se uvidjeti da je budućnost Sirije krajnje neizvjesna. Ako Turska i osigura svoju južnu granicu, vjerojatno neće produžiti svoju pomoć Sirijskoj nacionalnoj armiji protiv Asada, što je vjerojatno i bio jedan od ruskih uvjeta, a Iran onemogućuje ruska nastojanja da se konflikt što prije zaključi te neće posustajati dokle god Asadova vlast nije zagarantirana. SAD će se uskoro pak naći u poziciji da bira između svog NATO saveznika – Turske – i Kurdskih snaga s kojima gradi novu vojsku na sjeveru. Nažalost, jedina je izvjesna činjenica u Siriji trenutno, ali i u duljem periodu u budućnosti nastavak nasilja.
Izvori: CaspianReport, The Washington Post
