Od izbijanja migrantske krize 2015. godine, Europska unija nastoji pronaći rješenje raspodjele tražitelja azila. Dva rješenja neslavno su propala zbog protivljenja država članica, posebno onih koje čine Višegradsku skupinu. Sada je na stolu novo rješenje, koje bi se trebalo temeljiti na dobrovoljnoj osnovi.
Najveći broj zahtjeva za azilom zaprimile su države koje čine vanjsku granicu Unije, poput Grčke, Malte, Italije i Španjolske. One su počele pucati pod teretom navale migranata. S toga, od početka migrantske krize, zahtijevaju od ostalih članica solidarnost u prihvaćanju azilanata, ovisno o broju stanovnika i ekonomskom razvitku zemlje.
Iako je broj migranata znatno manji nego što je to bilo na vrhuncu krize 2015, nastavljaju dolaziti u Europu u velikim grupama. Većina ih se još uvijek nalazi u Turskoj, odakle se najčešće brodovima nastoje domoći ostatka kontinenta. Ostatak dolazi Sredozemnim morem, s namjerom uplovljavanja u jednu od europskih luka.
Neuspjeh raspodjele po kvotama
Pokušavajući pronaći odgovor na krizu, 2015. godine EU je donijela dva programa raspodjele tražitelja azila.
Najkontroverzniji se temeljio na sustavu raspodjele kvota. Premda je njime trebalo biti raspodijeljeno svega 120 000 migranata svim članicama sukladno njihovom gospodarskom razvitku i veličini stanovništva, od početka je bio osuđen na propast.
Cilj je bio rasteretiti države koje su bile na udaru migrantske rute – Italiju, Grčku i Mađarsku. No, prijedlog je naišao na otpor država Srednje Europe, kojima se pridružila Rumunjska.
U nemogućnosti pronalaska rješenja unutar sebe, europske vlasti su se okrenule državama koje graniče s Unijom kako bi u njima izgradile prihvatne centre. Ideji su se suprotstavile susjedne države koje su se opravdavale nedostatkom resursa za uspostavu takvih objekata.
Uvijek postoji onaj „ali“
Suočene s novim porastom tražitelja azila u posljednje vrijeme, Njemačka i Francuska predložile su novi mehanizam raspodjele koji bi bio ovoga puta bio isključivo dobrovoljan.
Temeljio bi se na međuvladinom sporazumu koji ne bi imao težinu ugovora i kojemu bi svaka članica mogla pristupiti prema svojim mogućnostima.
Njime bi se konačno reformirala europska politika azila i pružila bi se brza i učinkovita pomoć izbjeglicama koje dolaze iz država u kojima vladaju sukobi. Također bi rasteretio države koje čine vanjsku granicu Unije, a primile su najveći broj azilanata.
Međutim, različit pristup prihvaćanju tražitelja azilanata među članicama Schengenskog prostora, mogao bi iznijeti političke probleme.
Francuski predsjednik Macron inzistira na još jačem povezivanju Schengena, koje bi nosilo više odgovornosti i solidarnosti članica. To bi potencijalno moglo stvarati različite polove unutar bezgraničnog područja s ponovnim uvođenjem graničnih kontrola u onim državama koje bi odbile sudjelovati u programu solidarnosti.
Uvođenje graničnih kontrola utjecalo bi na nesmetan protok roba unutar prostora, što je jedan od temelja Europske unije kakvu poznajemo.