U 21. stoljeću Bliski je istok u središtu svjetske pozornosti kao politički najnestabilnije područje na zemlji. uz mnoge i danas aktivne sukobe, nedovoljno se često govori o njihovim primarnim uzrocima. Hladni rat za prevlast na Bliskom istoku kojeg vode Iran i Saudijska Arabija upravo je jedan od njih
U ovom se trenutku na Bliskome istoku tresu čak četiri građanska rata. Osim Sirije, već tri godine bijesne građanski ratovi u Iraku, Jemenu i Libiji. Sva četiri konflikta imaju više od dvije ujedinjene strane, dok na terenu brojne frakcije i milicije, različitih ideološko-političkih predznaka, kontroliraju rascjepkani teritoriji. Navedeno posebno vrijedi za Siriju.
Izuzevši konflikt u Libiji, ako zagrebemo po površini vidimo da dvije države vrlo izdašno financiraju, podržavaju i/ili su pak direktno vojno involvirane u navedene konflikte. To su Islamska Republika Iran i Kraljevina Saudijska Arabija. Njihova borba za dominaciju na Bliskom istoku, ali i prvenstvo u muslimanskom svijetu, jedan je od glavnih faktora nestabilnosti regije.
No kako je sve počelo?
Ujedinjenje Arabije i Iranska revolucija
Arapski poluotok bio je ujedinjen pod Osmanskim Carstvom, koje se raspada nakon Prvog svjetskog rata. Na prostoru današnje Saudijske Arabije prva trećina 20. stoljeća obilježena je brojnim sukobima, koje od kraja Velikog rata između sebe vode brojna plemena na tom području. Kao pobjednik tih sukoba, izlazi pleme ili obitelj Saud, koja ujedinjuje taj prostor kao Kraljevinu Saudijsku Arabiju 1932. godine. Samo šest godina kasnije, Saudijci otkrivaju velike zalihe nafte. Otkriće nafte brzo pretvara Saudijsku Arabiju u jednu od najprosperitetnijih država na Bliskom istoku te ih povezuje sa SAD-om čije kompanije pomažu u ekstraktiranju sirovine. U hladnoratovskom kontekstu, dvije države imale su i zajednički cilj: spriječiti širenje socijalističkih i komunističkih pokreta na Bliskom istoku. Iako su odnosi bili testirani nekoliko puta (primjerice tijekom arapsko-izraelskih ratova, napadima 11. rujna…), strateško partnerstvo dviju zemlja ostaje čvrsto do danas, unatoč kritikama sa Zapada na račun SAD-a, ali i arapskog svijeta na račun Saudijaca. Činjenica pak jest da obje strane nemaju jaku alternativu. Kraljevska obitelj garant je stabilnosti zemlje, čiju glavnu opozicijsku snagu čine fundamentalni islamisti, iznimnoga antizapadnog raspoloženja. Usto saudijske tajne službe glavni su izvor informacija SAD-u o terorističkim skupinama u regiji. Kraljevina pak ekonomski enormno profitira od odnosa s Amerikancima, a imaju i zajedničku bojazan naspram Irana.
Iranska povijest 20. stoljeća burnija je od saudijske. Tijekom dvaju svjetskih ratova, Iran je bio okupiran čak dvaput od strane Rusa i Britanaca, koji su kontrolirali iransku naftu. Pokušaj nacionalizacije naftnih polja od strane iranskog, demokratski izabranog premjera Mohameda Mosadeka (Iran je u to vrijeme bio ustavna monarhija) neslavno je propao. Uz pomoć CIA-e, Britanci su uspjeli potaknuti državni udar 1953. koji je srušio Mosadeka te svu vlast ostavio šahu Rezi Pahlaviju. Iako sekularna te u alijansi sa Zapadom, Iran je pod Pahlavijevom vlašću postao autoritarna država koja je sprovodila kontrolu građana i opozicije kroz djelovanje tajne policije SAVAK. Opće nezadovoljstvo korupcijom, represijom, ali i prevelikim utjecajem Zapada kulminiralo je Iranskom revolucijom 1979. godine.
Revolucija je bila prekretnica koja je stvorila dva moćna rivala, pretvorivši Iran u antizapadnu teokraciju i redefiniravši odnose u regiji. Velika šijitska manjina na istočnoj obali Saudijske Arabije značila je potencijalni revolt, po uzoru na onaj u Iranu. Saudijski su se strahovi ostvarili, kada je Iran ubrzo nakon uspostave Islamske Republike krenuo s financiranjem i ohrabrivanjem šijitskih grupa u regiji, u nastojanju da izveze revoluciju u; Irak, Afganistan i naravno, Saudijsku Arabiju. Saudijci odgovaraju formirajući savez s ostalim zemljama Zaljeva te učvršćuju onaj sa SAD-om.
Bitno je naglasiti da se, do tog trena, Saudijska Arabija držala centrom muslimanskog svijeta, prvenstveno jer se lokacije dvaju najsvetijih muslimanskih mjesta, Meke i Medine, nalaze upravo na saudijskom tlu. No Iranci počinju isticati da su oni jedina demokratska i legitimna muslimanska država, koju je na vlast dovela sama ‘uma’ te zaslužuju prvenstvo. Naravno, tu je i vjerska podjeda – Saudijci su dominantno suniti, dok su Iranci šijiti. Iako je rivalstvo često svedeno na tu komponentu, treba istaknuti da su dvije skupine na Bliskom istoku dotad imale razvijen suživot, a podjela na sunite i šijite, iako važna, eskalirala je tek nakon Revolucije te je posljedica rivalstva, ne njezin uzrok. Uzroci su prije svega politički.
Iransko-irački rat, invazije SAD-a, Arapsko proljeće
Osamdesete godine protekle su u jeku Iransko-iračkog rata. Tijekom osam godina strašnog sukoba (1980 – 1988), u kojem se nije prezalo ni od korištenja kemijskog oružja, poginulo je preko milijun ljudi. Sadam Husein, irački diktator, pokrenuo je rat s ciljem da aneksira susjedni iranski teritorij bogat naftom. Kada je Irak počeo gubiti, Saudijska je Arabija uložila milijarde kako bi ga održala u ratu te ga istovremeno produljila za nekoliko godina, što je dodatno razbjesnilo Irance koji Saudijce krive za ratna stradanja.
Irak je bio tampon-zona između dviju država te niti jednoj nije odgovarao njegov potencijalan raspad. Slično su razmišljali i u SAD-u, zbog čega su se nakon Pustinjske oluje i prve intervencije u Irak na početku 90-ih brzo povukli te ostavili Sadama na vlasti. Odnosi se jako kompliciraju 2003. godine, kada SAD kreće s invazijom na Irak te baca zemlju u kaos koji, s promjenjivim intenzitetom, traje do danas. Obje zemlje, Iran i Saudijska Arabija, našle su se u sigurnosnoj dilemi te su počele financirati i poticati različite frakcije u Iraku, uglavnom na osnovi podjele suniti-šijiti, od straha da druga strana ne ostvari dominaciju nad zemljom, bacajući je u potpuni kaos.
Arapsko proljeće samo je proširilo međusobno nadmetanje na ostale države u regiji. Saudijce je obuzeo paničan strah da se događanja u Libiji i Egiptu ne prošire na monarhije u Zaljevu, dok su Iranci pokušali iskoristiti priliku za poticanje revolucija koje bi srušile sunitske monarhije. Bahrein, Tunis, Libija i ostale nestabilne države postaju poligon posredničkog ratovanja u kojem Iranci redovito podržavaju šijite i pobunjenike, a Saudijci sunite i vlade, pokušavajući održati status quo. U pojedinim sukobima angažiraju izravno svoju vojsku, primjerice Saudijci u Jemenu, a Iran u Siriji (mnogo uspješnije od Saudijaca).
Za obje države krize na Bliskom istoku stvaraju prilike, ali i glavobolje. Iransko stanovništvo ne živi tako dobro kao saudijsko, a vlast je ipak ograničena određenim demokratskim mehanizmima i ovisi o toleranciji naroda, na što su podsjetili nedavni prosvjedi. No malo je vjerojatno da će se spomenute politike promijeniti. Saudijska Arabija i Iran nisu nužno inicijatori sukoba, no obje zemlje osjećaju da su im vitalni nacionalni interesi te nacionalna sigurnost ugroženi ako druga strana ostvari dominaciju nakon rezolucije ovog ili onog kriznog žarišta. Unatoč pokušajima Obamine administracije da dvije države podijele sfere utjecaja, malo je vjerojatno da će ijedna na to pristati. Njihovo involviranje sukobe nerijetko produžuje i čini brutalnijima.
Izravan rat zamijenjen je posredničkim ratovima u kojima stanovništvo manje moćnih i nestabilnih država trpi najvišu cijenu. Tako u šahovskoj igri velikih, stotine tisuća ljudskih života dobiva status potrošnih pijuna, a igri se ne nazire kraj…
