Ono što se tjednima predviđalo, danas je dobilo konačan epilog
Nakon višestrukog parlamentarnog odbijanja sporazuma s EU i ostavke Therese May, bivši ministar vanjskih poslova, Boris Johnson preuzima premijersku dužnost i čelništvo nad Konzeravativnom strankom. Johnsonu je na unutarstranačkim izborima potporu dalo 2/3 od 160 tisuća članova Konzervativne stranke diljem UK.
Kao novi premijer, Johnson obećaje Britancima “do or die”, izlazak UK sa ili bez dogovora u listopadu ove godine. Dok simpatizeri očekuju konačno raspetljavanje dugotrajnih pregovora o izlasku UK iz Europske Unije, otkako je to još 2016. zatražila natpolovična većina birača u UK, iza Johnsonove samouvjerenosti krije se još mnogo neodgovorenih pitanja.
“Osebujan” ili ekstremist? Tko je Boris Johnson?
Od prozivanja čitave nacije kanibalima do rušenja dječaka na sportskom humanitarnom događaju, samo su dijelić brojnih gafova novog britanskog premijera. Dok ga se proziva za rasizam prema stanovnicima Papue Nove Gvineje koje je prozvao kanibalima ili ksenofobiju prema islamskoj zajednici jer je pokrivene žene nazvao “poštanskim sandučićima”, njegovi simpatizeri to pripisuju njegovom osebujnom karakteru.
No za razliku od mnogih političkih buntovnika koji svoj politički uzlet bilježe upravo u nekoliko posljednjih godina, Johnson je staro lice britanske politike. Početkom dvijetisućitih uspješnu novinarsku karijeru (ni ona nije prošla bez kontroverzi, izmislio je citat što je rezultiralo otkazom), mijenja političkom te prvo postaje član parlamenta 2001. godine da bi 2008. na izborima za londonskog gradonačelnika, suprotno očekivanjima, pobjedio laburističkog kandidata i dotadašnjeg gradonačelnika, Kena Livingstonea.
Isto mu je pošlo za rukom i na izborima 2012. godine kada je reizabran, pobjedivši istog kandidata. Iako je u prvom mandatu zapamćen po socijalnom pogledu na radništvo i pozitivnom stavu prema LGBT i islamskoj zajednici, s godinama je zaoštrio retoriku za koju ga danas mnogi prozivaju.
Naglo zaoštravanje uslijedilo je preuzimanjem dužnosti ministra vanjskih poslova 2016., u jeku brexit kampanje. Kao čvrsti pobornik izlaska UK iz EU, aktivno je sudjelovao kampanji za izlazak UK, a za vrijeme Johnsonova upravljanja ministarstvom vanjskih poslova zabilježeni su brojni politički gafovi poput recitiranja britanske kolonijalne pjesme prilikom posjeta Mianmaru i usporedbe devastirajućih posljedica uragana Irme sa posljedicama eksplozije atomske bombe u Hiroshimi. Iz istog razdoblja potječe i prijateljstvo Johnsona i Trumpa te je Johnson od podcjenjivačkog stava prema Trumpu, ubrzo postao njegov najveći simpatizer.
Možda imaju iste frizure, ali Johnson nije Trump!
Osim slične frizure, česte su političke usporedbe između američkog predsjenika i novoizabranog britanskog premijera, no zaboravlja se da dva političara koji dijele politički stil ne djeluju u istim sustavima vlasti.
Dok američki predsjednik nema političke odgovornosti prema Kongresu i uživa samostalnost u nizu ovlasti, to nije slučaj s britanskim premijerom. Iako je premijer ključna politička figura i vođa parlamentarne frakcije, njegova politička sudbina usko je vezana uz stranku i njene članove u parlamentu.
Upravo je Konzervativna stranka svojim odbijanjem usvajanja dogovora s EU prisilila Theresu May na ostavku, a žrtva stranke je bila i jedna od najpoznatijih premijerki u povijesti UK, Margaret Thatcher. Stoga će Johnson morati zadovoljiti snažnu probrexit struju u stranci kako bi uspješno održao disciplinu nad njom.
Krije li se iza samouvjerenosti nedostatak rješenja?
Pod krilaticom “do or die”, Johnson je premoćno osvojio unutarstranačke izbore i s današnjim danom preuzeo vlast nad parlamentarnom većinom i strankom, no može li Johnson ispuniti obećano?
Razvidno je da Johnsonova politička osebujnost neće biti dovoljna za promjenu rezolutnog stava EU27, a to su uvjeti sporazuma ponuđeni sad već bivšoj premijerki May. Ekonomsku štetu od no deal brexita pretrpila bi prije svega UK, čije je gospodarstvo naslonjeno na europski kontinent.
Treba spomenuti i brojne ekonomske povlastice niza trgovinskih ugovora između EU i trećih država čije benefite UK trenutno uživa, a koje SAD, osim deklaratorno, nije voljan simultano suptituirati. Osim ekonomskih posljedica, razvidne su i one političke, povratak čvrste granice između Sjeverne Irske i Republike Irske što otvara mogućnost rasplamsavanja pomalo zaboravljenih napetosti između ta dva dijela irskog otoka.
Hoće li UK uistinu “umrijeti”, tonući u recesiju izlaskom iz EU bez dogovora ili će Johnson neočekivano iznijedriti novo rješenje koje će biti prihvatljivo parlamentu, predstoji vidjeti.
