U sjeni još aktivnog ekonomskog rata SAD-a i Kine, na afričkom kontinentu zasijano je sjeme potencijalnog ekonomskog carstva. U ožujku ove godine, u Kigaliju, Ruandi, 44 zemlje afričkog kontinenta potpisale su povijesni dokument, temelj osnivanja buduće kontinentalne ekonomske unije (CFTA). Ovih dana, Kenija i Gana su ratificirale sporazum, dok je Etiopija najavila isto. Iako ovaj dokument otvara nove ekonomske perspektive dosad ekonomski ovisnom afričkom kontinentu, izazova je još mnogo.
Afrička kontinentalna unija – povijesni trenutak za kontinent
Ožujak ove godine bio je poseban za afrički kontinent. Dugogodišnji pregovori oko ekonomske unije i zajedničkog tržišta cijelog kontinenta formalno su privedeni kraju potpisivanjem sporazuma u glavnom gradu Ruande, Kigaliju. Četrdesetčetiri zemlje spremno su rekle da osnivanju zajedničkog tržišta, najveće ekonomske organizacije još od osnivanja Svjetske trgovinske organizacije. Gospodarskih motiva je mnogo, dosad je svega 20 posto kontinentalne trgovine otpadalo na unutarnju trgovinu (trgovina između samih afričkih država), dok se unifikacijom stvara tržište vrijedno 2.5 bilijarde američkih dolara, s više od 1.2 milijarde ljudi. Motivi nisu samo ekonomski, nego i povijesni jer je ekonomska eksploatacija bivših kolonijalnih vlasnika duboko usječena u političku svijest Afrikanaca.
Ekonomske bajke ne postoje
Iako brz početak procesa ratifikacije ulijeva optimizam, izazovi i neriješeni problemi su brojni. Prije svega tu je trenutni izostanak potpore dviju najvećih ekonomskih sila kontinenta – Južnoafričke Republike i Nigerije. Dok predsjednik Nigerije Muhammad Buhari nije ni nazočio summitu u Kigaliju, predsjednik JAR-a Cyril Ramaphosa ipak je potpisao Kigalijsku deklaraciju, preteču ugovora o zajedničkoj uniji. Predsjednik Ramaphosa smatra da će sporazum doprinijeti još boljem razvoju najjačih ekonomija kao što su JAR i Nigerija, no da su izazovi radničke migracije još zaostalog kontinenta dovoljan razlog da se potpisivanje sporazuma odloži do daljnjih pregovora. Treba svakako spomenuti da teritorijalno ograničene ekonomske unije nisu novost za Afriku te da je već postojeća južnoafrička unija dodatan razlog trenutnog neprihvaćanja pankontinentalne ekonomske unije.
Afrika raste, no raste li dovoljno brzo?
Raznovrsnost prirodnih bogatstava, mlada i brojna radna snaga kapital su koje Afrika može i mora iskoristiti kako bi se priključila svjetskoj trgovinskoj utakmici. No osim unutarnjih izazova, brojni su i vanjski. Jedan od argumenata protivnika unije jest i mogućnost da kineski proizvodi preplave bescarinsko tržište. Afrika ekonomski raste, no i dalje uvelike zaostaje za ekonomskih divovima kao što su SAD, Kina i Europa. Činjenica da je 80 % izvoza čini izvoz van kontinenta stvara moćnu polugu kontrole potencijalnih trgovinskih partnera. Teško bi bilo vjerovati da će o sirovinama ovisni divovi dati slobodne ruke afričkoj ekonomskoj autonomiji. No trenutak je više nego pogođen te Afrika može pametnom politikom izvući dobre karte u ponovnom miješanju međunarodnih ekonomskih odnosa, potaknutih Trumpovom objavom trgovinskog rata EU i Kini.
