Bila je revolucionarna 1968., nemiri i ustanci širili su se svijetom i Olimpijske igre ih nikako nisu mogle biti pošteđene
U petak je prošlo 50 godina otkako su otvorene Olimpijske igre u Mexico Cityju, gdje su se u idućih 15 dana žestoko sudarali svjetovi sporta i politike, a televizijski gledatelji diljem svijeta to prvi put gledali u boji.
Bila je to godina u kojoj su ubijeni Martin Luther King i Robert Kennedy. Godina studentskih nemira koji su eksplodirali u Parizu i Berlinu i proširili se svijetom. Godina u kojoj su Amerikanci prvi put počeli preispitivati sudjelovanje u Vijetnamskom ratu, a Sovjeti slomili Praško proljeće.
Na Olimpijskim igrama bila je to godina George Foremana, Marka Spitza, Dicka Fosburyja i njegova slavnog skoka u vis i podignutih pesti Tommieja Smitha i Johna Carlosa. I još mnogo toga drugog.
S približavanjem Olimpijskih igara i u Meksiku je “zapuhao vjetar promjene”. Iskoristivši međunarodnu pozornost studenti su izašli na ulice sa zahtjevom za demokratskim promjenama, nakon četiri desetljeća jednostranačke vladavine. “Ne želimo Olimpijske igre, želimo revoluciju”, bio je jedan od slogana koje su studenti uzvikivali.
Nemiri za vrijeme pripreme prvih Olimpijskih igara u Latinskoj Americi uznemirili su predsjednika Gustava Diaza Ordaza i vladajuću Revolucionarnu institucionalnu stranku (PRI).
U noći 2. listopada, deset dana prije otvaranja Olimpijskih igara, vojska je pucala na osam tisuća mirnih prosvjednika na Trgu triju kultura u meksičkoj četvrti Tlatelolco. Prema neovisnim izvješćima ubijeno je između 300 i 500 ljudi.
Prosvjed na postolju
Meksička je vlada tad zataškala zločin i rekla da je stradalo samo 20 ljudi, tako da se izvan Meksika o tom pokolju malo zna. Međutim, sigurno su ga primijetile generacije mladih, ispolitiziranih sportaša koji će nastupiti na Olimpijskim igrama u Meksiku, uključujući talentirane afroameričke trkače Smitha i Carlosa.
Smith i Carlos su naveli da je pokolj u Tlatelolcu utjecao na ono što će poslije učiniti.
Četvrtog dana Olimpijskih igara Smith je osvojio zlato u utrci na 200 metara, postavši prva osoba koja je otrčala tu dionicu ispod 20 sekundi. Smithov sunarodnjak Carlos osvojio je broncu.
Na podiju su Smith i Carlos navukli crne rukavice na šake i stisnute ih dignuli u zrak za vrijeme sviranja američke himne. Njihova je gesta bila prkosni prosvjed protiv rasizma u SAD-u i kršenja ljudskih prava širom svijeta. “Došao sam u Mexico City kako bih iskazao stav, a ne da osvojim medalje”, rekao je Carlos prilikom nedavnog posjeta Mexico Cityju.
Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Avery Brundage, također Amerikanac, izbacio ih je s Igara i poslao kući.
Srušeni rekordi
Američka atletičarka Wyomia Tyus u Mexico Cityju je osvojila zlatnu medalju u utrci na sto metara. Svoje drugo zlato, iz štafete 4×100 metara, javno je posvetila Smithu i Carlosu.
Tyus kaže da je atmosfera u Olimpijskom selu bila politički nabijena. “Bilo je toliko puno nereda širom svijeta, svi smo pratili što se zbiva”, rekla je Tyus nakon što se nedavno po prvi put vratila na olimpijski stadion u Mexico Cityju.
“Ljudima ste jedino mogli pomoći tako što biste progovorili ili učinili nešto. Imali smo platformu gdje se to moglo dogoditi i svijet je mogao vidjeti”, dodala je Tyus, koja je, poput Smitha i Carlosa, bila aktivna u Olimpijskom projektu za ljudska prava.
Na istim Olimpijskim igrama čehoslovačka je gimnastičarka Vera Čáslavská osvojila srebro i pognula glavu na podiju za vrijeme sviranja sovjetske himne u čast pobjednice Larise Petrik. Nekoliko mjeseci prije sovjetski su tenkovi okupirali Čehoslovačku.
Na Olimpijskim igrama 1968. olimpijski je plamen prvi put upalila žena, meksička trkačica Enriqueta Basilio. Prvi put su Istočna i Zapadna Njemačka nastupale odvojeno, a televizijska je slika u domove diljem svijeta prvi put stizala u boji.
Međutim, zadivljujući su bili i sportski rezultati. Zbog nadmorske visine od 2300 metara u Mexico Cityju zrak je rjeđi, što je pogodovalo ostvarivanju fantastičnih rezultata. Srušeno je 30 svjetskih i 76 olimpijskih rekorda.
Možda i najimpresivniji bio je skok Amerikanca Boba Beamona 8.90 metara u dalj, što je i danas olimpijski rekord. Amerikanac Fosbury je u visu preletio 2,24 metra skačući “unatraške”, tehnikom kojoj su se tada masovno izrugivali. A danas njome skaču svi.
(Hina)
